Dio 3.8: Ograničavanje transfera koji smanjuju blagostanje

Za ljude koji nijesu ekonomisti, transferi izgledaju kao efikasan način da se pomogne ciljnim korisnicima. Međutim, ekonomska logika ukazuje da je veoma teško dugoročno poboljšati blagostanje određene grupe putem transfera. Kao što je često slučaj u ekonomiji, nepredviđeni sekundarni efekti objašnjavaju zašto je to tako.⁽¹⁰⁴⁾

Tri su glavna faktora koja neutrališu efikasnost transfera. Iako je ovaj proces najvidljiviji u slučaju direktnih transfera kao što je socijalna pomoć, isti tipovi problema javljaju se i kod transfera u naturi, kao što je indijski Sistem distribucije hrane, koji svake godine obezbjeđuje milijarde dolara u vidu besplatnih ili jeftinih osnovnih prehrambenih proizvoda za porodice s niskim primanjima. Takođe, subvencije za proizvodnju, poput poljoprivrednih subvencija ili grantova za korporacije, otvaraju slična pitanja.

Prvo, povećanje vladinih transfera obično će smanjiti motivaciju za zaradom i kod poreskih obveznika-donatora i kod korisnika transfera. U mnogim programima transfera, kako prihodi korisnika rastu, obim transfera se smanjuje, jer je korisnik tada tehnički, u boljoj situaciji. Kada siromašni više rade ili dobiju bolje poslove, često se suočavaju s porezima koji su, zapravo, viši nego za imućnije građane, što rezultira gubitkom prihoda. Zbog toga korisnici transfera imaju manje podsticaja da zarađuju, jer dodatna zarada povećava njihove neto prihode samo djelimično—a u mnogim slučajevima vrlo malo u odnosu na dodatnu zaradu. Slično, kako se porezi povećavaju radi finansiranja dodatnih transfera,svi poreski obveznici imaju manje podsticaja za proizvodnju i zaradu, a više podsticaja da ulažu u poresko slonište kako bi zadržali svoj novac. Stoga ni korisnici transfera ni poreski obveznici uopšte neće proizvoditi i zarađivati onoliko koliko bi to činili u odsustvu programa transfera. Kao rezultat, privredni rast će se usporiti.

Da bismo uvidjeli negativan efekat gotovo svake politike transfera na produktivni trud, razmotrimo reakciju studenata ako profesor na početku semestra najavi da će politika ocjenjivanja biti takva da se bodovi zarađeni na ispitima redistribuiraju kako niko ne bi dobio manje od ocjene C. Prema ovom planu, studenti koji bi postigli ocjenu A, ostvarujući najbolje rezultate u razredu, morali bi da ustupe dio svojih bodova kako bi se povećao prosjek onih koji bi inače dobili D ili F. Naravno, i studenti sa ocjenom B morali bi da ustupe dio svojih bodova, iako ne toliko kao studenti sa ocjenom A, kako bi se postigla ravnomjernija raspodjela ocjena.

Da li iko sumnja da će barem neki studenti, koji bi inače postigli ocjene A i B, manje učiti kada se njihov dodatni trud „oporezuje“ kako bi se pružila korist drugima? Štaviše, da li bi studenti koji bi inače postigli ocjene C i D učili manje, s obzirom na to da bi kazna za manji napor bila ublažena transferom bodova koje bi izgubili ako bi sami zaradili više bodova? Ista logika se primjenjuje čak i na studente koji bi dobili F, iako oni vjerovatno ionako nijesu mnogo učili. Predvidivo, rezultat će biti manje učenja, a ukupna postignuća će opasti.

Uticaj šeme porezi-transferi biće sličan: manje rada i niži ukupni nivoi prihoda. Prihod se ne pojavljuje sam od sebe — to je nešto što ljudi proizvode i zarađuju. Pojedinci ostvaruju prihod pružanjem dobara i usluga drugima koji su spremni za to da plate. Nacionalni dohodak možemo zamisliti kao ekonomski „kolač“, ali kolač čija veličina zavisi od postupaka miliona ljudi, od kojih svaki koristi proizvodnju i trgovinu kako bi zaradio/stvorio svoj dio kolača. Nemoguće je preraspodijeliti prihod a da se istovremeno ne smanji rad i inovativne aktivnosti koje generišu taj prihod.

Drugo, konkurencija za transfere će poništiti većinu dugoročnih dobitaka za korisnike transfera. Vlade moraju uspostaviti kriterijum za dobijanje transfera i drugih političkih povlastica. Ako to ne učine, transferi će odmah preopteretiti budžet. Obično će vlada zahtijevati da korisnik transfera posjeduje nešto, uradi nešto ili ispunjava određeni uslov. Dva primjera: korisnik naknade za nezaposlene mora biti bez posla; da bi se kompanija kvalifikovala za grant ili kredit za mala preduzeća, mora imati ograničen broj zaposlenih. Kada se jednom uspostavi kriterijum, mnogi će mijenjati svoje ponašanje kako bi se kvalifikovali za "besplatan" novac ili druge državne povlastice. Pri tome će zapošljavati manje radnika ili manje raditi da bi ispunili uslov za transfer, što dovodi do smanjenja njihove neto dobiti od tih transfera. Praktično, pravila prema kojima se transferi smanjuju kako prihod raste zapravo nameću vrlo visoke poreze na rad, što snažno smanjuje podsticaj za rad i često rezultira time da korisnik ne dobija mnogo iskustva na tržištu rada, smanjujući svoje šanse za dobijanje boljih ponuda za posao u budućnosti.

Razmislite o sljedećem: pretpostavimo da njemačka vlada odluči da radnim danima, između 9:00 i 17:00, dijeli novčanicu od 100 eura svim osobama koje su spremne čekati u redu ispred šaltera Ministarstva finansija. Nastali bi dugi redovi. Koliko dugi? Koliko bi ljudi bili spremni da izdvoje od svog slobodnog vremena i produktivnih aktivnosti kako bi čekali u redu? Osoba čije je vrijeme vrijedno 15 eura po satu bila bi spremna da provede oko šest sati čekajući na novčanicu od 100 eura. Drugi, čije je vrijeme manje vrijedno, recimo 10, 8 ili 5 eura po satu, čekali bi još duže — deset sati ili više. Na kraju, svi bi shvatili da vrijeme provedeno čekajući troši veliki dio vrijednosti transfera od 100 eura. Ako su zagovornici ovog programa mislili da će korisnici biti za 100 eura bogatiji, pogriješili bi.

Ovaj primjer ilustruje zašto korisnici programa transfera ne dobijaju onoliko koristi koliko to većina zagovornika ovih programa smatra. Kada korisnici moraju nešto učiniti (na primjer, čekati u redu, popunjavati obrasce, lobirati kod vladinih zvaničnika, polagati ispit, trpjeti kašnjenja ili doprinositi odabranim političkim kampanjama) kako bi ispunili uslove za transfer, veliki dio njihove potencijalne dobiti biće izgubljen dok pokušavaju ispuniti te kriterijume. Slično tome, kada korisnici moraju posjedovati nešto (na primjer, zemljište s istorijom proizvodnje pšenice da bi dobili subvencije iz programa za pšenicu ili licencu za taksi vozilo kako bi dobili subvenciju), ljudi će povećavati cijenu imovine potrebne za dobijanje subvencije. Viša cijena te imovine, poput licence za taksi ili zemljišta s istorijom proizvodnje pšenice, apsorbovaće vrijednost subvencije.

U svakom slučaju, potencijalni korisnici će se takmičiti kako bi ispunili kriterijume sve dok ne potroše dobar dio vrijednosti transfera. Kao rezultat, neto dobitak primaoca obično će biti znatno manji od iznosa transfera. Štaviše, neto dobitak marginalnog korisnika (osobe kojoj se tek minimalno isplati kvalifikovati za transfer) biće veoma blizu nuli, ako ne i jednak nuli.

Razmotrimo uticaj subvencija (grantova i povoljnih kredita) na studente u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovi programi su osmišljeni da učine fakultete pristupačnijim, ali subvencije povećavaju tražnju za visokim obrazovanjem, što podiže školarine. Prema izvještaju iz 2017. godine Federalnih rezervi Njujorka, oko 60% porasta transfera studentima odrazilo se u obliku viših školarina. Drugim riječima, za svaki porast subvencija od 3 dolara, fakulteti i univerziteti su povećali školarine za skoro 2 dolara.⁽¹⁰⁵⁾ Nije slučajnost da su se, kako su programi pomoći za studente značajno povećali od 1990-ih, troškovi fakultetskog obrazovanja povećavali mnogo brže od opšteg nivoa cijena.⁽¹⁰⁶⁾ Štaviše, subvencije su doprinijele prezasićenosti tržišta diplomiranih studenata, što je smanjilo njihove šanse za zapošljavanje i buduće prihode, otežavajući im da otplate svoje kredite. Kada se uzmu u obzir sekundarni efekti — viši troškovi školovanja i manje atraktivne mogućnosti za zapošljavanje — neto koristi za studente mogu biti znatno manje od samih transfera. U zemljama u tranziciji nakon komunizma, brzo širenje univerzitetskog obrazovanja, kombinovano s niskim kvalitetom i irelevantnošću (u mnogim oblastima), dovelo je do ozbiljnog problema „pretjeranog obrazovanja“, gdje diplomci završavaju na poslovima za koje im nije potrebna univerzitetska diploma. Mnogi od tih diplomaca ostaju zarobljeni u niskokvalifikovanim poslovima godinama nakon završetka studija.⁽¹⁰⁷⁾

Programi transfera čak mogu ostaviti njihove korisnike u lošijoj situaciji nego što su bili. Američki Zakon o naseljavanju iz 1862. godine ilustruje ovu poentu. Prema ovom zakonu, savezna vlada je davala zemljišne parcele od oko 65 hektara, kasnije proširene na do 240 hektara u zapadnim dijelovima, doseljenicima koji su tražili zemljište, izgradili kuću na njemu i ostali pet godina. Ova mogućnost privukla je mnoge, ali nije bilo lako preživjeti na zapadu u tim ranim godinama, čak ni s parcelom od 65 hektara. Stoga je više od 60 procenata zahtjeva za zemljište napušteno prije isteka pet godina.⁽¹⁰⁸⁾ U suštini, ovaj program transfera podstakao je ljude da se nasele na zemljištu prije nego što je to bilo ekonomski opravdano, što je rezultiralo teškim finansijskim gubicima za mnoge doseljenike.

U savremenom svijetu, pitanje podsticaja koje stvaraju subvencijama jasno se vidi na problemu beskućništva. Na primjer, u Njujorku velika većina beskućnika spava u gradskim ili privatnim skloništima, a ne na ulici. Mnogi od njih možda imaju ozbiljne mentalne ili zavisničke probleme, ali mnogi jednostavno reaguju na podsticaje. Ako trenutno niste beskućnik, vrijeme čekanja na dobijanje jeftinog stana subvencionisanog od vlade u Njujorku iznosi više od 15 godina, ali ako ste beskućnik, to traje samo nekoliko mjeseci. Da li vidite podsticaj ovdje? Može biti optimalno za nekoga ko se ne slaže sa roditeljima da se preseli u sklonište i postane „beskućnik“ kako bi skočio na početak liste za stambene beneficije. Mogući negativni sekundarni efekti su samo za zamisliti. Ponovo vidimo osnovni princip ekonomije: „Podsticaji su važni!“

Slično, ali možda manje dramatično, kao što je obrađeno u dijelu 2, dio 2.4, američki propisi osmišljeni da učine vlasništvo nad nekretninama pristupačnijim podsticali su zajmodavce da odobravaju kredite kupcima kuća s malim ili nikakvim učešćem, koji nijesu mogli ispuniti uslove za konvencionalne hipotekarne kredite. Uticaj ovih regulatornih subvencija bio je sličan efektima Zakona o naseljavanju: visoke stope neplaćanja, zaplijena imovine i finansijski problemi za mnoge od korisnika programa.

Treći razlog neefikasnosti transfera je to što programi transfera smanjuju negativne posljedice nepromišljenih odluka, čime se smanjuje motivacija ljudi da izbjegnu nepovoljne situacije. Na primjer, vladine subvencije za osiguranje u područjima sklonim uraganima smanjuju lični trošak pojedincima da se zaštite od gubitaka. Međutim, društvo plaća cijenu za to. Budući da subvencija čini kupovinu osiguranja od uragana jeftinijom, više ljudi će graditi u područjima sklonim uraganima nego što bi to bilo da sami snose pune troškove. Kao rezultat toga, troškovi popravki štete od uragana postaju veći nego što bi inače bili.

Uticaj naknada za nezaposlene je sličan. Ovi benefiti čine manjim troškove za nezaposlene radnike da odbijaju postojeće radne ponude i, umjesto toga, nastavljaju da tražiti bolje poslove. Zbog toga radnici provode duže vrijeme tražeći posao, što podiže stopu nezaposlenosti.⁽¹⁰⁹⁾ Kada je rat protiv siromaštva započet u Sjedinjenim Američkim Državama sredinom šezdesetih godina 20. vijeka, predsjednik Lindon Džonson i drugi zagovornici programa tvrdili su da se siromaštvo može eliminisati ako Amerikanci budu spremni da transferišu malo više prihoda manje srećnim članovima društva. Amerikanci su to prihvatili, i programi transfera prihoda značajno su se proširili. Mjereno kao udio u ukupnom prihodu, transferi usmjereni ka siromašnima ili onima blizu siromaštva (na primjer, pomoć porodicama s uzdržavanom djecom, bonovi za hranu i Medicaid) udvostručili su se tokom perioda 1965–1975. Od 1975. godine, transferi prihoda u cilju borbe protiv siromaštva nastavili su da rastu kao udio u nacionalnom dohotku.

Nema sumnje da su zagovornici programa Rata protiv siromaštva bili motivisani uzvišenim ciljevima. Međutim, kao što smo naglasili, dobre namjere ne garantuju željeni ishod. Kako pokazuje Grafik 24, stopa siromaštva je brzo opadala prije pokretanja Rata protiv siromaštva. Udio porodica u siromaštvu opao je sa 32% u 1947. godini na 13,9% u 1965. godini. Ovaj silazni trend nastavio se još nekoliko godina, dosegnuvši 10,1% 1970. godine. Međutim, krajem 1960-ih, samo nekoliko godina nakon što su transferi u okviru Rata protiv siromaštva uvedeni, pad stope siromaštva se zaustavio. Od 1970. godine stopa siromaštva među porodicama fluktuira u relativno uskom rasponu između 8% i 12%. Stopa siromaštva iznosila je 11,8% 2010. godine, a do 2020. godine, neposredno prije pandemije, opala je na približno 9%. Ove stope su samo neznatno niže od onih zabilježenih kada su programi Rata protiv siromaštva pokrenuti. S obzirom na to da je 2020. godine prihod po osobi, prilagođen za inflaciju, bio dva i po puta veći nego krajem 1960-ih, ovaj nedostatak napretka u smanjenju siromaštva je iznenađujući.

Drugo, programi transfera koji značajno smanjuju teškoće siromaštva takođe smanjuju oportunitetni trošak rizičnih izbora. Napuštanje škole ili posla, rađanje djece od strane tinejdžerki i neudatih žena, razvod, napuštanje djece od strane očeva i upotreba droga često vode ka siromaštvu. Kako više ljudi bira ove visokorizične opcije, veoma je teško smanjiti stopu siromaštva. Stopa siromaštva u porodicama s jednim roditeljem je znatno veća nego u porodicama s oba roditelja. Na primjer, u Češkoj Republici 2017. godine, 9,7% opšte populacije živjelo je ispod granice siromaštva, dok je 37% ljudi u domaćinstvima s jednim roditeljem palo ispod ove granice. U Bjelorusiji 2013. godine, stopa siromaštva u porodicama s jednim roditeljem iznosila je 17% u poređenju s 11% za opštu populaciju. Isabel Soheil i Ron Haskins iz Brookings instituta pronašli su dokaze da osoba može smanjiti šanse za život u siromaštvu sa 12% na 2% samo ako učini tri osnovne stvari: završi srednju školu (najmanje), radi puno radno vrijeme i vjenča se prije nego što dobije dijete.⁽¹¹²⁾ Kada mladi ljudi biraju ove opcije, malo je vjerovatno da će provesti značajno vrijeme u siromaštvu. Ovo je izuzetno važno pitnje o kojem bi edukatori, roditelji, staratelji trebali da razgovaraju sa mladim ljudima, od kojih mnogi donose važne životne odluke.

Treće, vladini transferi za borbu protiv siromaštva potiskuju privatne dobrotvorne napore. Kada ljudi vide da vlada brine o siromašnima, akcije porodica, crkava i civilnih organizacija postaju manje hitne. Kada se porezi povećaju, a vlada čini više, predvidivo, pojedinci i grupe rade manje. Ipak, privatni donatori imaju stvarne prednosti u odnosu na vladine transfere. Oni su obično lokalni, pa jasnije vide stvarnu prirodu problema, često su osjetljiviji na stil života korisnika i obično fokusiraju svoje donacije na one na one koji se sami trude da se izbore sa svojim problemima.

Riječi Spensera Koksa, guvernera države Juta, to najbolje ilustruju: