Društvena saradnja i tržište

Autor: Dwight Lee

Pitanje za razmišljanje: Dok čitate ovaj odlomak, razmislite o sljedećem: da li slobodna i otvorena tržišta podstiču društvenu saradnju?

Osnova shvatanja u ekonomiji proizlaze iz objašnjenja kako pojedinci, slijedeći vlastite interese, donose odluke koje najbolje omogućavaju i drugima da slijede svoje interese. Ova društvena saradnja nije neizbježna. Ona zahtijeva pravila koja motivišu ljude da uzimaju u obzir potrebe i interese drugih. Pravila koja ostvaruju ovaj nevjerovatni podvig definišu ekonomiju slobodnog tržišta.⁽¹⁾

Ekonomije zasnovane ne slobodnom tržištu razlikuju se u detaljima zbog kulturnih varijacija. Međutim, osnovna pravila mogu se izraziti kroz koncept privatne svojine. Svojina je u privatnom vlasništvu, a privatni vlasnici imaju pravo, u okviru širokih granica, da koriste svoju imovinu kako smatraju prikladnim; prava na svojinu su prenosiva pod uslovima koji su obostrano dogovoreni. Prije nego što se pozabavimo time kako ova pravila podstiču društvenu saradnju, razmotrimo koliko je to dostignuće zaista izuzetno.⁽²⁾

Zvuči nemoguće

Potpuna društvena saradnja zahtijevala bi da svaka osoba ima informacije o preferencijama svih koji su pogođeni njenim odlukama, kao i o stalno promjenjivim uslovima koji utiču na relativnu oskudicu resursa. Na primjer, svako ko razmišlja o korišćenju proizvoda od pamuka morao bi biti obaviješten ako se, recimo, među brazilskim tinejdžerima pojavi trend koji povećava njihovu potražnju za odjećom od trapera, ako vremenske nepogode u Misisipiju smanje proizvodnju pamuka potrebnog za traper, ili ako se pojave novi dokazi da rad u poljima pamuka može izazvati respiratorne probleme. Ljudi bi morali znati bukvalno milione informacija koje utiču na potrošnju i proizvodnju hiljada proizvoda da bi mogli dovoljno prilagoditi svoje odluke na način koji bi omogućio međusobno usklađivanje. U ovom trenutku mnogi bi digli ruke i zaključili da je taj zahtjev nemoguće ispuniti.

Prenošenje informacija je samo dio problema. Čak i ako se informacije prenesu, ljudi bi morali biti motivisani da na njih odgovaraju na odgovarajući način, ponašajući se kao da su jednako zabrinuti za dobrobit svih drugih kao i za svoju sopstvenu.

Ali prije nego što zaključimo da društvena saradnja zahtijeva informacionu mrežu daleko superiorniju od svega što je trenutno dostupno, kao i nivo saosjećanja koji rijetko pokazuju obični smrtnici, razmislimo o činjenici da svakodnevno imamo koristi upravo od takve vrste društvene saradnje. Zapravo, ona je toliko uobičajena da je većina ljudi uzima zdravo za gotovo.

Kako se to dešava?

Šta usklađuje težnje milijardi pojedinaca koji imaju malo direktnih informacija o okolnostima drugih, ili interesa za njih? Odgovor leži u informacijama i podsticajima koji nastaju kada ljudi slijede svoje ciljeve u skladu s tržišnim pravilima privatne svojine i dobrovoljne razmjene.

Kada je imovina u privatnom vlasništvu, a transferi dobrovoljni, cijene koje nastaju iz interakcije kupaca i prodavaca prenose ogromnu količinu informacija. Cijena koju vidite za neki proizvod odražava koliko drugi potrošači cijene dodatnu jedinicu tog proizvoda. Ako brazilski tinejdžeri povećaju potražnju za teksas odjećom, njihove dodatne kupovine će prenijeti te informacije širom svijeta u obliku blago viših cijena proizvoda od pamuka. Svako ko razmatra kupovinu ovih proizvoda odmah će biti svjestan njihove povećane vrijednosti za druge. Cijene takođe ukazuju na relativnu dostupnost različitih proizvoda i troškove njihove dodatne proizvodnje.

Tržišne cijene motivišu ljude da reaguju kao da im je stalo do interesa drugih jednako kao i do vlastitih. Potrošači će reagovati na više cijene izazvane povećanom potražnjom brazilskih tinejdžera, kao da misle: „Tinejdžeri u Brazilu nam poručuju da više cijene dodatni pamuk u teksas odjeći nego što ga mi cijenimo u proizvodima od pamuka koje koristimo; smanjićemo svoju potrošnju kako bi Brazilci mogli povećati svoju.“ Ili, u slučaju dokaza o štetnom uticaju na zdravlje radnika na plantažama pamuka, potrošači će reagovati na više cijene kao da misle: „Smanjićemo potrošnju proizvoda od pamuka kako bismo smanjili broj ljudi izloženih riziku na plantažama, a spremni smo platiti nešto više kako bismo kompenzovali one koji su voljni preuzeti taj rizik.“

Naravno, prvenstveno je sopstveni interes taj koji motiviše potrošače da reaguju na ovaj način, a ne briga za ljude koje nikada neće upoznati. Zapravo, više cijene ne govore potrošačima ništa o tome zašto su proizvodi od pamuka postali vrijedniji. (Važne informacije, naravno, takođe se prenose kroz niže cijene.) Tržišne cijene su efikasne upravo zato što ne opterećuju potrošače nevažnim informacijama.

Cijene takođe motivišu dobavljače da odgovore na interese drugih. Očigledno, više cijene signaliziraju dobavljačima da potrošači žele više određenog proizvoda. Dobavljači su snažno motivisani da na to odgovore na odgovarajući način. Međutim, potrošači takođe prenose neugodne informacije dobavljačima kada odluče da žele manje nekog proizvoda.

Potrošači komuniciraju sa dobavljačima indirektno putem cijena za radnu snagu, zemlju, mašineriju, poluproizvode i sirovine (ulazne resurse). Na primjer, cijene koje proizvođači tekstila plaćaju za te resurse odražavaju vrijednost koju potrošači pridaju drugim proizvodima koji bi mogli biti proizvedeni uz pomoć tih resursa. Ako ti drugi proizvodi postanu vredniji potrošačima, proizvođači tekstila će tu informaciju dobiti kroz više cijene za svoje ulazne resurse, koje druge industrije preuzimaju putem veće potražnje. Kao rezultat, proizvodnja tekstila će se smanjiti, a neki proizvođači tekstila mogu bankrotirati. Kada dobavljač smanji svoju proizvodnju ili bankrotira, to je kao da poručuje: „Potrošači mi govore da su resursi koje koristim vredniji u drugim namjenama, pa ću ih koristiti manje kako bi ih drugi mogli iskoristiti na bolji način.“

Kriviti tržište za njegov uspjeh

Društvena saradnja koja proizlazi iz informacija i podsticaja prenesenih preko tržišta nije savršena. Međutim, nijedan drugi ekonomski sistem ni približno ne omogućava ljudima da ostvare svoje ciljeve u produktivnoj saradnji kao tržište. Tržište se najčešće kritikuje zbog svog uspjeha, a ne zbog svojih neuspjeha. Često se kritikuje jer prenosi informaciju o oskudnosti. Niko ne voli oskudnost, ali ona nije uzrokovana tržištima. Zapravo, čudo tržišta leži u tome što motiviše na djelovanje one koji su u najboljoj poziciji da odgovore na oskudnost. Optuživati tržište za oskudnost ima isto toliko smisla kao i optuživati požarne alarme za požare.

Problem oskudnosti uvijek će postojati. Međutim, društvena saradnja koja se ostvaruje isključivo kroz tržište omogućava nam da pomjeramo granice oskudnosti dalje nego što je to moguće pod bilo kojim drugim sistemom.

Zaključna pitanja: Da li tržišne cijene podstiču ljude na saradnju? Da li lični interes podriva funkcionisanje tržišta? Da li je društvena saradnja putem tržišta važna za maksimalno korišćenje resursa? Objasnite.