Dio 3.7: Izbjegavati subvencije koje nijesu zasnovane na ekonomskoj logici

„Alat politike (koji često postaje njen cilj) je da se od opšteg poreskog obveznika uzmu resursi uz minimalno protivljenje i da se prikupljena sredstva raspodele među bezbrojnim tražiocima na način koji maksimizira podršku na izborima. Politika, što se tiče mobilizovanja podrške, predstavlja umetnost proračunate prevare ili, tačnije, kako varati a da se ne bude uhvaćen.“⁽¹⁰⁰⁾

Postoje dva načina na koja pojedinci mogu steći bogatstvo: proizvodnjom ili pljačkom. Ljudi mogu napredovati proizvodnjom dobara ili usluga koje imaju vrijednost i njihovom razmjenom za prihod. Ova metoda sticanja prihoda predstavlja pozitivan ishod za obje strane u razmjeni i doprinosi bogatstvu društva. Međutim, ponekad ljudi pokušavaju napredovati putem pljačke, uzimajući od drugih bez njihovog pristanka. Naravno, žrtve pljačke gube ono što pljačkaš dobija. Pored toga, tamo gdje se pljačka smatra prijetnjom, potencijalne žrtve ulažu resurse u zaštitu od nje. Na primjer, u društvu gdje je provala česta, ljudi će kupovati više brava, koristiti više sigurnosnih usluga, zahtijevati više policijske zaštite i čak dizajnirati svoje domove na načine koji odvraćaju lopove. Troškovi koje trpe oni koji su opljačkani (ili se boje pljačke) uključuju njihove gubitke i ulaganja u zaštitu, što često premašuje dobit koju ostvaruju oni koji se bave pljačkom. Kada ovdje govorimo o pljački, ne mora nužno biti riječ o fizičkoj krađi. To može uključivati krađu intelektualne svojine, gdje su troškovi zaštite, na primjer, naknade plaćene advokatima. Za razliku od pozitivnih aktivnosti razmjene, pljačka je negativna aktivnost. Ona ne samo da ne stvara dodatni prihod već i troši resurse, smanjujući ukupno bogatstvo društva.

Vlade promovišu ekonomski prosperitet kada podstiču proizvodnju i razmjenu, a obeshrabruju pljačku. Kada efikasni zakoni i njihovo sprovođenje otežavaju uzimanje od drugih, bilo putem kriminala ili korišćenja političke akcije, malo resursa će se trošiti na te aktivnosti. Štaviše, resursi korišćeni za odbranu od pljačke takođe će biti mali.

Međutim, u savremenom svijetu, vlade su često postale glavni pljačkaši. Vlade pružaju subvencije i pogodnosti nekima tako što uzimaju resurse od poreskih obveznika, preraspodjeljujući budžetske alokacije i zadužujući se. Iako tehnički nije krađa, jer se radi putem zakona, i dalje je riječ o aktivnosti sa negativnom sumom koja šteti građanima i usporava ekonomski rast.

U Evropskoj uniji subvencije i drugi transferi činili su polovinu ukupnih budžetskih izdataka u 2021. godini.⁽¹⁰¹⁾ U Francuskoj, na primjer, subvencije i drugi transferi čine oko 65% ukupnih troškova. Socijalna zaštita, koja uključuje subvencije, čini najveći dio transfera (oko 39% ukupne potrošnje).⁽¹⁰²⁾ Subvencije i drugi transferi kao procenat ukupnih izdataka u odabranim zemljama prikazani su na Grfaiku 22.

Izvor: Međunarodni monetarni fond, Godišnjak statistike državnih finansija i datoteke.

Subvencije i favorizovanje od strane vlade predstavljaju opasnost i za političku demokratiju i za ekonomsku efikasnost. Postoji nekoliko razloga zašto je to slučaj.

Prvo, subvencije podstiču kompanije da provode više vremena tražeći favorizovanje od centralnih vlada, a manje vremena razvijajući bolje i ekonomičnije proizvode. Očekivano, povećanje dostupnosti povlastica od strane vlasti ojačaće moć interesnih grupa i podstaći obmanu. Kako bi dobila više sredstava od države i ostvarila prednosti u odnosu na konkurente, preduzeća i drugi koji traže povlastice povezaće svoje interese s popularnim ciljevima, poput povećanja zaposlenosti, smanjenja siromaštva, poboljšanja kvaliteta životne sredine i smanjenja zavisnosti od stranaca. Čak i kada su njihovi postupci motivisani finansijskom dobiti i političkom moći, interesne grupe će imati snažan podsticaj da tvrde kako teže ka postizanju šireg, popularnijeg cilja nego što je to zaista slučaj.

Drugo, subvencije određenim firmama i sektorima narušavaju tržišne cijene, stavljajući druge u nepovoljan položaj. Neke od firmi koje ne dobijaju subvencije biće prisiljene da zatvore svoje poslovanje ili neće ni ući na tržište jer ne mogu konkurisati subvencionisanim rivalima. Alternativno, preduzeća se mogu preseliti u drugu zemlju gdje takvih prepreka nema. Na primjer, firme koje koriste velike količine šećera u proizvodnom procesu preselile su se u Kanadu kako bi izbjegle visoke cijene šećera u SAD, koje su rezultat subvencija. Posljedica toga je preusmjeravanje resursa s preduzeća koja zavise od tržišnih potrošača na ona koja su favorizovana od strane političara.

Treće, i možda najvažnije, subvencije i povlastice stvoriće neprimjeren, neetički odnos između preduzeća i političkih zvaničnika. Time se podstiču "korporativna pomoć" i kroni kapitalizam, dok se interesi poreskih obveznika kompromituju. Što je veći stepen korporativne pomoći (odnosno što je veći broj vladinih programa subvencija usmjerenih ka preduzećima), to je veći priliv resursa u aktivnosti traženja povlastica. (Napomena: Ekonomisti često koriste izraz traženje rente/rent seeking da bi opisali ovo traženje povlastica od strane preduzeća i drugih grupa.) Kako politika zamjenjuje tržišta, ekonomiju će sve više karakterisati kronizam, korupcija, kontraproduktivne aktivnosti, a privredni rast će biti ispod svog potencijala.

Sve više, vlade visoko razvijenih demokratskih država (a ne samo onih koje su prikazane na Grafiku 22) koriste poreze i zaduživanje kako bi pružile subvencije i druge pogodnosti određenim glasačkim blokovima u zamjenu za političke priloge i podršku. Izjava koja se često pripisuje škotskom advokatu i istoričaru iz 19. vijeka, Aleksandru Frejzeru Tajtleru, glasi:

„Demokratija ne može postojati kao trajni oblik vlasti. Ona može opstati samo dok birači ne otkriju da mogu sami sebi dodjeljivati sredstva iz državne blagajne. Od tog trenutka, većina uvijek glasa za kandidate koji obećavaju najviše beneficija iz državne blagajne, što na kraju dovodi do kolapsa demokratije zbog neodgovorne fiskalne politike.“⁽¹⁰³⁾

Uprkos čestim problemima korupcije u ekonomijama u tranziciji nakon komunizma, zaključno sa 2023. godinom, njihovi nivoi duga i dalje bi se mogli staviti pod kontrolu uz prisustvo političke volje. Grafik 23 prikazuje udio državnih prihoda koji je potreban za plaćanje kamate na državni dug u raznim tranzicionim i srednje razvijenim zemljama.

Izvor: Debt Service watch Database, www.development-finance.org, preuzeto 9. aprila 2024.

Upozorenje je, međutim, jasno. Kada se preduzeća i druge interesne grupe intenzivno uključe u pružanje podrške političarima u zamjenu za subvencije i povlastice, ove štetne uticaje biće veoma teško obuzdati. Kako se povlastice od strane vlade budu povećavale, a i primaoci i političari postajali sve zavisniji od njih, transferna potrošnja će rasti, a resursi će se udaljavati od produktivnih aktivnosti. Štaviše, obmanjujuće ponašanje, neetički odnosi, pa čak i korupcija postajaće uobičajeni. Porezi će se povećavati, budžetski deficit će se dodatno širiti, a politički manipulisana ekonomija će stagnirati. Ukoliko ne budu uspostavljena i sprovedena ustavna zaštita prava na imovinu i ograničenja potrošnje, subvencionisanja i zaduživanja vlade, demokratski izabrani političari sve će češće uvoditi programe koji troše resurse i narušavaju opšti životni standard.