Proizvodnja energije vs. čuvanje energije

Autor: Dwight Lee

Pitanje za razmišljanje: Mogu li vlade odrediti koliko je proizvodnje i očuvanja energije prikladno i efikasno? Objasnite.

Jedan od najvažnijih stavova u ekonomiji iznio je F. A. Hajek u svom poznatom članku pod nazivom „Upotreba znanja u društvu“ (American Economic Review, septembar 1945). Hajekov uvid bio je jednostavan, ali moćan: informacije neophodne za donošenje razumnih ekonomskih odluka su toliko raspršene i teške za artikulisanje da ih nijedna osoba ili grupa stručnjaka nikada ne može u potpunosti posjedovati.

Hajek je u svom članku naglasio da samo kroz tržišne cijene ljudi mogu dobiti dovoljno informacija kako bi usmjerili resurse ka njihovim najefikasnijim upotrebama. Uklonite tržišne cijene ili ih iskrivite politički nametnutim ograničenjima (maksimalnim ili minimalnim cijenama), i sistematski uništavate informacije koje su ljudima potrebne da bi izbjegli rasipanje resursa.

Nažalost, čini se da je većina ljudi imuna na Hajekovu tvrdnju. Taj imunitet je posebno izražen među političarima i novinarima. Preovlađujući stav izgleda da je, kada se pojavi ekonomski problem, rješenje u neznanju.

Najnoviji primjer ovog načina razmišljanja ogleda ae u debati o proizvodnji naspram očuvanja energije u okviru energetske politike. Široko je prihvaćeno mišljenje da je odluku o pravoj mjeri između proizvodnje i čuvanja energije najbolje prepustiti Kongresu, nakon što uvede „tržišno zasnovana“ ograničenja cijena ključnih energenata. Razmotrimo urednički komentar iz časopisa Business Week od 28. maja 2001. godine: „Niko, osim nekolicine ekoloških ekstremista, ne vjeruje da je štednja energije jedino rješenje energetske krize. Ali malo je i onih koji vjeruju da štednja energije ne igra nikakvu ulogu. Na Kongresu je da u narednim sedmicama iznađe balans.“ (Treba napomenuti da u ovom uredničkom komentaru nije preporučena kontrola cijena.)

Da političari mogu odoljeti porivu da kontrolišu cijene energije, ne bi bilo potrebe da brinu o „postizanju balansa“ između proizvodnje energije i njenog čuvanja. Međutim, pošto su popustili tom porivu i odlučili da kontrolišu te cijene, ni političari, niti bilo ko drugi, nemaju ni najmanju predstavu o tome koliko proizvodnje i čuvanja je zapravo prikladno.

Svaki put kada nas zabrine dostupnost energije, započne debata o čuvanju naspram proizvodnje energije. To se dogodilo 1970-ih i ranih 1980-ih kao odgovor na ograničenja izvoza od strane OPEK-a, a zatim ponovo ranije ove godine zbog manje drastičnih smanjenja izvoza OPEK-a u kombinaciji s politički izazvanim nestašicama električne energije u Kaliforniji.

Jedna strana tvrdi da bismo trebali voziti manja vozila, više koristiti javni prevoz, kupovati energetski efikasnije uređaje, bolje izolovati svoje domove i kancelarije i držati ih toplijim ljeti, a hladnijim zimi; lista mogućnosti je dugačka. Druga strana tvrdi da ne možemo postići prosperitet samo štednjom, te da bismo zato trebali proizvoditi više energije bušenjem za dodatnu naftu, iskopavanjem više uglja, izgradnjom dodatnih elektrana i puštanjem u rad novih nuklearnih postrojenja.

Naravno, razumni ljudi na obje strane priznaju da je potreban određena kombinacija čuvanja (štednje) i proizvodnje energija. Međutim, svi insistiraju na tome da će njihove preporuke dovesti do pravog balansa, dok će preporuke suprotne strane rezultirati pogrešnim balansom.

Ko je u pravu? Koja je najbolja kombinacija proizvodnje i čuvanja energije? Odgovor je: niko ne zna. Niko! Nijedan pojedinac ili grupa stručnjaka u Vašingtonu, D.C., ili bilo gdje drugdje, nema predstavu o tome koliko energije bismo trebali štedjeti ili proizvesti.

Ali mi možemo saznati

Informacije potrebne za određivanje najboljeg balansa između očuvanja i proizvodnje energije zaista postoje, djelimično u obliku stručnih saznanja o tehničkim detaljima eksploatacije energetskih resursa, njihovog pretvaranja u upotrebljivu energiju i transportovanja do korisnika. Te informacije posjeduju desetine hiljada ljudi, rasprostranjenih širom svijeta, od kojih rijetki imaju direktan kontakt jedni s drugima. Pa ipak, ako odluke o energiji treba da budu razumne, sve te informacije moraju biti prikupljene, pravilno procijenjene i prenesene onima koji ih mogu najbolje iskoristiti.

Jednako važne informacije nemaju nikakve veze sa stručnim znanjem i još su šire rasprostranjene: informacije koje milioni ljudi imaju o okolnostima, svojim preferencijama i kompromisima koje su spremni napraviti. Neki mogu lako koristiti autobus za odlazak na posao, dok drugi žive na lokacijama ili imaju poslove koji to čine izuzetno teškim. Nekima ne bi smetalo da pređu na manje automobile, dok bi drugima, s rastućim porodicama i posebnim potrebama, to predstavljalo veliki problem. Neki bi mogli podnijeti širi raspon unutrašnjih temperatura bez velikih neugodnosti, dok bi osobe s određenim zdravstvenim problemima trpjele više od same nelagodnosti. Neki se jednostavno boje mraka i spremni su žrtvovati druge stvari kako bi svjetla ostala upaljena tokom noći. Ove informacije nijesu samo fragmentirane i raštrkane više nego stručne informacije, već su i krajnje subjektivne i često ih je nemoguće precizno izraziti. Iako na prvi pogled djeluju trivijalno, te informacije su jednako ključne za racionalne energetske odluke kao i naučna znanja koja posjeduju stručnjaci.

Srećom, nije potrebno prikupiti sve ove informacije na jednom mjestu kako bi se unijele u računar radi određivanja pravilnog balansa između očuvanja i proizvodnje energije. Čak i da su sve informacije prikupljene, nijedan računar ih ne bi mogao obraditi u potpunosti—i čak i kad bi mogao, u trenutku kada bi obrada bila završena, informacije bi se već promijenile. Jedini način na koji informacije potrebne za donošenje razumnih odluka o energiji mogu biti prenesene od onih koji ih posjeduju do onih koji su u najboljoj poziciji da na njih adekvatno reaguju, i to na način koji motiviše odgovarajuće reakcije, jeste putem tržišnih cijena—pod uslovom da te cijene nijesu iskrivljene politički nametnutim ograničenjima.

Tržišne cijene omogućavaju potrošačima da obavijeste proizvođače, ali i jedni druge, kako vrednuju različite upotrebe energije, dok istovremeno omogućavaju proizvođačima da obavijeste potrošače koliko košta obezbjeđivanje različitih vrsta energije. Kao odgovor, potrošači će smanjiti potrošnju energije na način koji minimalizuje njihovu neugodnost, sve dok ta neugodnost nije veća od vrijednosti ušteđene energije. S druge strane, proizvođači će proširiti proizvodnju izvora energije koji potrošačima pružaju najviše vrijednosti u odnosu na troškove, i nastaviće da šire te izvore sve dok potrošači cijene dodatnu energiju više nego vrijednost koja se žrtvuje da bi se ona proizvela. Rezultat je kombinacija očuvanja i proizvodnje koja najbolje usklađuje interese svih nas.

Komunikacija putem cijena nije savršena, a čak i bez ograničenja cijena može se tvrditi da tržišta ne garantuju tačno odgovarajuću ravnotežu između očuvanja i proizvodnje energije. Međutim, odluke o energiji donesene na osnovu informacija koje pružaju tržišne cijene daleko su bolje od onih koje donose političari i birokrate u informacionom vakuumu koji stvaraju nametanjem ograničenja cijena.

Zaključna pitanja: Uporedite efikasnost odluka o energiji koje donose privatni pojedinci kao odgovor na cjenovne signale, sa efikasnošću odluka koje donose vladini zvaničnici kao odgovor na političke interese.