Dio 3.4: Razumijevanje političkih pritisaka

„Prva lekcija ekonomije je oskudica: nikad nema dovoljno ničega da u potpunosti zadovolji sve koji to žele. Prva lekcija politike je da zanemari prvu lekciju ekonomije.“⁽⁸⁵⁾

Politički proces je alternativni oblik ekonomske organizacije. On nije korektivni mehanizam na koji se može računati da pruži ispravno rješenje kada se pojave problemi. Čak i kada ga kontrolišu izabrani politički zvaničnici (za razliku od, na primjer, autokratskog režima), nema garancije da će vladine akcije biti produktivne ili barem onoliko produktivne koliko bi mogle biti. Ovo je naročito tačno kada vlade postanu duboko uključene u alokaciju oskudnih resursa prema povlašćenim sektorima, preduzećima i interesnim grupama. Kao što je pomenuto u uvodu trećeg dijela, analiza javnog izbora pruža značajan uvid u funkcionisanje demokratskog političkog odlučivanja.

Politike koje podržava većina ne čine uvijek društvo boljim. Evo misaonog eksperimenta: zamislite jednostavnu ekonomiju sa pet glasača. Pretpostavimo da tri glasača podržavaju projekat koji svakom od njih donosi neto korist od 2 dolara, ali nameće neto trošak od 5 dolara svakom od preostala dva glasača. Ukupno gledano, projekat generiše neto troškove od 10 dolara u odnosu na neto koristi od samo 6 dolara. To je kontraproduktivno i učinilo bi društvo od pet ljudi lošijim. Ipak, ako bi se odlučivalo većinskim glasanjem, projekat bi prošao sa tri glasa naspram dva. Sada, uvećajmo broj glasača. Povećanje broja glasača sa pet na pet miliona ili dvjesta miliona neće promijeniti ishod. Kao što ovaj jednostavni primjer ilustruje, većinsko glasanje može jasno dovesti do kontraproduktivnih projekata odnosno akcija koje su na kraju štetne za društvo.

Korisno je uporediti tržišta sa demokratskom političkom alokacijom kao alternativnim oblikom ekonomske organizacije. Dok pravite ovo poređenje, imajte na umu sljedeće četiri tačke.

Prvo, u demokratiji osnova za vladinu akciju je većinska volja. Suprotno tome, tržišna aktivnost se zasniva na međusobnom dogovoru i dobrovoljnoj razmjeni. U demokratskom okruženju, kada većina — bilo direktno ili putem svojih izabranih predstavnika — usvoji politiku, manjina glasača je prisiljena da plati za njenu podršku, čak i ako se snažno protivi. Na primjer, ako većina glasa za novi fudbalski stadion, program subvencija za stanovanje ili paket pomoći automobilskoj kompaniji, manjinski glasači su primorani da popuste i plate poreze za podršku takvim projektima. Bilo da imaju koristi ili ne, plaćaju više poreze, trpe gubitak prihoda i mogu biti pogođeni na druge načine. Važno je shvatiti da se u ovom kontekstu termin "manjina" ne odnosi na etničku manjinu, iako to ponekad može biti slučaj. U neograničenoj demokratiji građani sa nižim prihodima bi vjerovatno glasali za programe poput velikodušnog zdravstvenog osiguranja ili javnih penzija koji bi se plažali "oporezivanjem bogatih". Ali da li bi to bilo pravedno i ekonomskiefikasno ako smo već vidjeli da bogati postaju bogati zato što obezbjeđuju dobra i usluge koje potrošači (uključujući i siromašne) vrednuju.

Moć oporezivanja i regulisanja omogućava većini da prisili manjinu. Takva prisilna moć ne postoji kada se resursi alociraju putem tržišta. Tržišne razmjene se ne dešavaju osim ako se sve strane ne slože. Privatna preduzeća mogu naplaćivati visoke cijene, ali ne mogu nikoga prisiliti da kupi njihove proizvode. Ustvari, privatna preduzeća moraju obezbijediti potrošačima koristi koje nadmašuju cijenu kako bi privukla kupce.

Drugo, u demokratiji glasači nemaju veliki podsticaj da budu dobro informisani o kandidatima ili različitim pitanjima. Pojedinačni glasač gotovo nikada neće odlučiti ishod izbora. Postoji veća vjerovatnoća da će glasača pogoditi grom na putu do birališta nego što će njegov glas biti presudan u izborima! Zbog toga većina glasača provodi malo ili nimalo vremena i energije proučavajući pitanja i kandidate kako bi donijeli dobro informisane odluke. Ekonomski termin za ovo je racionalno neznanje.Glasači su slabo informisani, a njihovo odustajanje od informisanja je racionalno jer je gotovo sigurno da njihov pojedinačni glas neće odlučiti pobjednika ili ishod. Podaci potvrđuju ovaj stav. Prema zvaničnim rezultatima, procenat izlaznosti registrovanih glasača na nacionalnim izborima održanim 2020. i/ili 2021. godine kretao se između 52% i 62% u sljedećim zemljama: Jermenija, Azerbejdžan, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija i Sjeverna Makedonija. Istraživanja pokazuju da većina glasača čak ne zna ni imena svojih predstavnika, imalu malu ili nikakvu predstavu o tome kakve stavove kandidati zauzimaju po važnim pitanjima ili kakav uticaj vladine akcije ili politike (kao što su poljoprivredne subvencije i trgovinske restrikcije) imaju na ekonomiju. Otvoreno je pitanje da li bi glasači bili bolje informisani u izbornim sistemima gdje glasaju za konkretne kandidate ili gdje glasaju za liste stranaka. Iako ekonomisti često bivaju optuženi da previše naglašavaju racionalnost, nemojte našu analizu tumačiti kao preporuku da zanemarite svoju građansku dužnost da razumijete važna pitanja u društvu i da iskoristite svaku priliku da o njima iskažete svoje stavove, bilo kroz glasačku kutiju ili na druge (mirne) načine.

Za razliku od političkog odlučivanja, potrošači na tržištu pojedinačno snose posljedice svojih odluka o tome kako troše svoj novac. Ako donesu loše odluke, direktno osjećaju uticaj toga. Ta činjenica im daje motivaciju da pažljivo troše novac. Kada potrošači razmatraju kupovinu automobila, ačunara, članstva u teretani ili hiljada drugih proizvoda, imaju snažan podsticaj da prikupe informacije i donesu informisane odluke.

Treće, u demokratiji politički proces uglavnom nameće isti ishod svima, ili barem svima koji su obuhvaćeni tom politikom. Tržišta, s druge strane, omogućavaju različitu reprezentaciju. Drugim riječima, vladina alokacija rezultira ishodom „jedna veličina odgovara svima“, dok tržišta omogućavaju različitim pojedincima i grupama da „glasaju“ za i dobiju svoje željene opcije. Ova situacija se može ilustrovati primjerom obrazovanja.

U nekim zemljama, učenici koji pohađaju škole kojima upravlja država raspoređeni su u određene škole na osnovu područja u kojem žive, a standardizovani nastavni plan propisuje država. Suprotno tome, kada se obrazovanje alocira putem tržišta, oni koji su spremni da plate nalaze opciju koja najbolje odgovara njihovim preferencijama. Kao rezultat, postoji raznovrsnost u izboru. Dok će neki roditelji odabrati privatne škole, drugi će se odlučiti za školovanje kod kuće. Neki će izabrati škole koje naglašavaju vjerske vrijednosti, dok će drugi preferirati obrazovanje koje stavlja akcenat na osnovne vještine, kulturnu raznolikost ili stručno osposobljavanje. Ova sposobnost izbora omogućava da više ljudi dobije dobra i usluge koje su u skladu sa njihovim preferencijama. Tržišta takođe izbjegavaju sukobe koji neizbježno nastaju kada većina nameće svoju volju različitim manjinama. Ova analiza ne kaže da, u mjeri u kojoj je obrazovanje javno dobro, ono se ne bi trebalo plaćati iz javnih sredstava, bilo putem vaučera za obrazovanje ili državnih grantova koje se dodjeljuju prema zahtjevima roditelja za određene škole.

Četvrto, u demokratiji, donosioci odluka na tržištu i politički donosioci odluka suočavaju se s različitim podsticajima. Mehanizam profita i gubitka u tržišnoj ekonomiji usmjerava resurse ka produktivnim projektima, a udaljava od kontraproduktivnih. Politički proces nema sličan mehanizam, i stoga se ne može računati na njega da usmjeri resurse ka produktivnim aktivnostima. Ovo je tačno čak i kada se političari kontrolišu putem glasanja, jer, ukoliko nijesu ograničeni ustavnim ograničenjima, izabrani zvaničnici će težiti da „kupuju“ glasove pružanjem pogodnosti nekim biračima na štetu drugih. Kao što izreka kaže, ako uzmete od Petra i date Pavlu, možete se obično osloniti na Pavlovu podršku.

U velikoj mjeri, moderni demokratski politički procesi mogu se posmatrati kao niz "razmjena" između koalicija i političara. Koncentrisane interesne grupe obezbjeđuju političarima glasove, finansijske doprinose, visoko plaćene poslove u budućnosti i druge oblike podrške u zamjenu za subvencije, programe potrošnje i regulatorne pogodnosti koje često finansiraju poreski obveznici. Efekat racionalnog neznanja — činjenica da birači odlučuju da ne posvete vrijeme potrebnom informisanju — olakšava ovaj proces, jer većina birača nije svjesna ovih "političkih dogovora". Kao rezultat toga, resursi se usmjeravaju ka lobiranju i drugim aktivnostima traženja povlastica, a ne ka proizvodnji i razvoju boljih dobara i usluga.

Vrlo rijetko, kada ovi dogovori previše izmaknu kontroli, stanovnici pribjegavaju vanrednim akcijama kako bi promijenile situaciju. Razne "obojene revolucije" u nekoliko postkomunističkih zemalja pružaju dobre primjere iz nedavne prošlosti.

Kao što je objašnjeno u djelovima 3.2 i 3.3, dok ekonomska analiza pokazuje da postoje slučajevi u kojima tržišta ne uspijevaju efikasno alocirati resurse, to isto važi i za politički proces. Drugim riječima, postoji greška vlade kao i greška tržišta. Greška vlade je prisutna kada podsticaji s kojima se suočavaju politički akteri podstiču kontraproduktivno, a ne produktivno korišćenje resursa. Kao i greška tržišta, greška vlade odražava situaciju u kojoj postoji sukob između onoga što je najbolje za pojedinačne donosioce odluka i onoga što je najbolja upotreba resursa. Na primjer, neuspjeh vlade može se uočiti u slučaju ekonomske krize Venecuele, posebno u upravljanju njenom naftnom industrijom. Venecuela posjeduje jedne od najvećih rezervi nafte na svijetu i u velikoj mjeri zavisi od izvoza nafte za prihode. Kada je naftna industrija nacionalizovana 1976. godine, država je preuzela kontrolu nad proizvodnjom, rafinisanjem i distribucijom nafte. Iako su visoke cijene nafte u početku omogućile vladi da finansira socijalne programe i subvencije, loše upravljanje, korupcija i nedostatak ulaganja u infrastrukturu i tehnologiju doveli su do pada proizvodnje nafte tokom vremena. Kako je Venecuela postajala sve zavisnija od prihoda od nafte, postala je osjetljivija na fluktuacije u globalnim cijenama nafte. Kada su cijene nafte naglo pale početkom 2010-ih, ekonomija Venecuele ušla je u spiralu propadanja, obilježenu hiperinflacijom, nestašicama osnovnih dobara i teškom ekonomskom recesijom. Dakle, ekonomski kolaps Venecuele, koji traje već mnogo godina, ilustruje posljedice neuspjeha vlade u upravljanju resursima i ekonomskoj politici. Jednom kada se uspostave represivne, autoritarne kleptokratske vlade, koje kontrolišu javnu kasu i vojsku te finansijskim povlasticama održavaju zadovoljstvo svojih saradnika, vrlo ih je teško ukloniti. Čak ni smrt diktatora nije pomogla, kao što nije pomogla ni Zimbabveu.

Pogledajmo nešto drugačiji primjer. Nakon značajne liberalizacije ekonomske politike u Gruziji, tvorci Revolucije ruža bili su svjesni da čak i demokratska vlada s liberalnom orijentacijom može preduzeti kontraproduktivne mjere. Zbog toga je 2010. godine Ustav uključio ograničenja na ekonomsku ulogu vlade. Član 94 precizirao je koji su porezi dozvoljeni (broj poreza i njihove stope) i prenio ovlašćenje za promjenu poreskih stopa ili uvođenje novih poreza na građane putem referenduma. Pored toga, prema takozvanom "Zakonu o slobodi", budžetski deficit vlade bio je ograničen na manje od 3% BDP-a, a dug na najviše 60% BDP-a. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i vlade se mijenjale, većinska stranka u Parlamentu pokrenula je promjene s ciljem da ukine ovo ograničenje i vrati ovlašćenje za uvođenje novih poreza i/ili promjenu postojećih stopa.

Možda smo bili previše revnosni u ukazivanju na moguće probleme demokratije, ali se slažemo sa Vinstonom Čerčilom, koji je 1947. godine rekao u britanskom Parlamentu:

„Mnogo oblika vlada je isprobano i biće isprobano u ovom svijetu grijeha i nevolja. Niko ne tvrdi da je demokratija savršena ili sveznajuća. Zapravo, rečeno je da je demokratija najgori oblik vlade, osim svih onih drugih oblika koji su s vremena na vrijeme isprobavani.“⁽⁸⁶⁾

U ostatku trećeg dijela, detaljnije ćemo ispitati funkcionisanje demokratskog političkog procesa i razmotriti modifikacije koje bi mogle dovesti političko odlučivanje u veću harmoniju s ekonomskim rastom i prosperitetom.