Dio 3.1: Zaštita prava i snabdjevanje dobrima i uslugama koje tržite ne može da obezbjedi

„Mudra i štedljiva vlada koja će spriječiti ljude da nanose štetu jedni drugima, koja će ih ostaviti slobodnim da sami regulišu svoje industrijske aktivnosti i unapređenja, i koja im neće uzimati hljeb koji su zaradili radom. Ovo je suština dobre vladavine.“⁽⁷⁶⁾

Vlade igraju izuzetno važnu ulogu u ekonomiji. One mogu promovisati društvenu saradnju i unaprijediti dobrobit građana obavljanjem dvije ključne funkcije: (1) zaštitne funkcije, koja ljudima pruža zaštitu njihovih života, sloboda i imovine; i (2) produktivne funkcije, koja obezbjeđuje neka dobra i usluge koje je teško obezbijediti putem tržišta.

Zaštitna funkcija odnosi se na održavanje bezbjednosti i reda, uključujući sprovođenje pravila protiv krađe, prevare i nasilja, uključujući zaštitu od drugih zemalja (nacionalna odbrana). Vladama je dat monopol na legitimnu upotrebu sile kako bi zaštitile građane jedne od drugih i od spoljašnjih prijetnji. Dakle, „zaštitna država“ nastoji da spriječi pojedince ili druge aktere da nanose štetu jedni drugima i održava infrastrukturu pravila koja omogućavaju ljudima da međusobno sarađuju na harmoničan i kooperativan način. Pravni sistem koji štiti pojedince i njihovu imovinu od napadača, koji nepristrasno sprovodi ugovore i obezbjeđuje jednako postupanje pred zakonom (vidi dio 2, dio 2.1) čini suštinu ove zaštitne funkcije vlade.

Zaštitna funkcija je od presudnog značaja za nesmetano funkcionisanje tržišta. Kada vlada jasno definiše i sprovodi vlasnička prava, tržišne cijene će odražavati oportunitetne troškove resursa, a proizvođači će biti podstaknuti da proizvode ona dobra i usluge koja su najvrednija potrošačima u poređenju sa troškovima njihove proizvodnje. Osim toga, ako se ugovori sprovode efikasno i bez pristrasnosti, transakcioni troškovi će biti niski, a obim trgovine povećan. Kada su ljudi i njihova imovina zaštićeni, građani mogu biti sigurni da neće biti prevareni i da im bogatstvo koje stvore neće biti oduzeto – ni od strane sebičnih uljeza, niti od strane same vlade. Ova zaštita građanima daje uvjerenje da će, što zasade, moći i da požanju. Kada je ova zaštita na snazi, ljudi će obilno sijati i žnjeti, a ekonomski napredak će uslijediti.

Suprotno tome, kada se zaštitna funkcija obavlja loše, problemi se gomilaju. Pružaće se prilike za napredak kroz prevaru, krađu i političko favorizovanje, umjesto kroz proizvodnju i trgovinu. Zarada i bogatstvo neće biti sigurni, a tržišne cijene neće odražavati stvarne troškove pružanja dobara i usluga. Podsticaji za razvoj resursa će biti slabi, a ekonomski rast će stagnirati. Nažalost, ovo je upravo situacija u mnogim siromašnim, manje razvijenim zemljama.

Druga osnovna funkcija vlade, proizvodna funkcija podrazumijeva pružanje usluga koje je teško obezbijediti putem tržišta. Ova funkcija ima i indirektnu i direktnu komponentu. Indirektna komponenta uključuje stvaranje okruženja za efikasno funkcionisanje tržišta kroz zaštitu vlasničkih prava i stabilan novac. Kao što je već napomenuto, pravna struktura koja štiti vlasnička prava i sprovodi ugovore poboljšava dobit od trgovine i tržišnu efikasnost. Slično tome, monetarni aranžmani koji građanima obezbjeđuju pristup novcu sa stabilnom kupovnom moći kroz vrijeme smanjuju nesigurnost i olakšavaju dobit od razmjene. Obezbjeđivanje stabilnog monetarnog i cjenovnog okruženja jedna je od najvažnijih proizvodnih funkcija vlade. Kao što je objašnjeno u dijelu 2, dio 2.5, kada vlade dobro obavljaju ovu funkciju, ljudi će više ulagati, bolje sarađivati kroz trgovinu i postići veći nivo prihoda.

Ponekad je produktivna funkcija vlade direktnija. Za neka dobra tržišta su nesavršena jer je teško uspostaviti direktnu vezu između plaćanja i korišćenja dobra. Dobra ovog tipa nazivamo javna dobra. Tehnički, da bi neko dobro ili usluga bilo javno dobro, mora posjedovati dvije karakteristike: (1) mora biti „nekonkurentno“, što znači da korišćenje dobra od strane jedne osobe ne smanjuje količinu dostupnu drugima; i (2) mora biti „neisključivo“, što znači da se osoba ne može spriječiti da koristi dobro, čak i ako za njega nije platila. Na primjer, vatromet je i nekonkurentno i neisključivo dobro – jedna osoba koja ga gleda ne smanjuje mogućnost da ga gleda neko drugi, a osoba koja nije platila ne može biti spriječena da ga gleda.

Na ozbiljnijem nivou, nacionalna odbrana koristi svim građanima i zajednički je troše svi. Bilo bi gotovo nemoguće obezbijediti zaštitu nekim građanima od stranih agresora, a da se istovremeno ne obezbijedi i svim ostalim. Kada bi se nacionalna odbrana ostavila tržištima, vjerovatno bi se proizvelo premalo odbrane da bi se svi potpuno zaštitili. Kao rezultat toga, vladino obezbjeđivanje takvih dobara može poboljšati ekonomske uslove. Ova tema će biti detaljnije razmatrana u dijelu 3-3.

U drugim slučajevima, može biti veoma skupo nadzirati korišćenje i naplaćivati direktno od korisnika. Kada je to slučaj, može biti neefikasno obezbijediti takva dobra putem tržišta. Kao primjer navode se putevi, osim autoputeva sa ograničenim pristupom. Troškovi naplate naknada i direktnog naplaćivanja korisnicima bili bi izuzetno visoki. Zbog toga je obično efikasnije većinu puteva učiniti dostupnim svima i finansirati ih putem oporezivanja. Međutim, s napretkom tehnologije, mogućnost automatskog naplaćivanja putarina, kao što se radi u Londonu i Njujorku, čini naplaćivanje troškova od korisnika sve izvodljivijim. Neki bi mogli tvrditi da su parkovi primjer ovoga, ali jasno je da je besplatan ulaz u park stvar izbora, dok je Diznilend lako uspostavio naplatu ulaza.

Ovo je važna razlika. Neka dobra su javno obezbjeđena dobra jer društvo odlučuje da je teško naplaćivati za njih, dok su druga tretirana na ovaj način zbog društvenih preferencija.

Kao što smo naglašavali tokom čitavog razmatranja, postizanje maksimalne vrijednosti iz naših resursa zahtijeva da se aktivnosti sprovode samo kada koristi nadmašuju troškove. Ovaj princip se odnosi i na vladine aktivnosti, kao i na tržišne. Nažalost, kada su vladine aktivnosti u pitanju, a projekti se finansiraju porezima ili zaduživanjem, i koristi i troškovi su teško mjerljivi. Na tržištu, izbori kupaca i prodavaca otkrivaju informacije o koristima i troškovima. Potrošači neće kupiti dobra ukoliko ih ne vrednuju više od njihove cijene. Slično, proizvođači neće nastaviti da obezbjeđuju dobra ukoliko ne mogu pokriti troškove. Međutim, informacije koje pružaju izbori potrošača i proizvođača gube se kada vlada preuzima aktivnost i finansira je porezima. Nema kupaca koji troše svoj novac i time daju informacije o koristima. Štaviše, prihodi koji se isplaćuju dobavljačima su prikupljeni putem obaveznog oporezivanja, i zbog toga ne pružaju nikakvo obezbjeđenje da će se projekat cijeniti više nego što košta.

Donosioci odluka u vladi mogu pokušati procijeniti troškove i koristi, ali njihove procjene će uglavnom biti nagađanja jer im nedostaju čvrste informacije zasnovane na izborima kupaca i prodavaca. Štaviše, u stvarnom svijetu, takvi obračuni troškova i koristi često će biti pod uticajem političkih razmatranja.

Kao što citat Tomasa Džefersona na početku ovog dijela ukazuje, od suštinskog je značaja da vlada spriječi ljude da nanose štetu jedni drugima (zaštitna funkcija vlade). Kao što je Džon Mejnard Kejnz rekao:

„Važno je da vlada ne radi stvari koje pojedinci već rade, bez obzira da li ih radi malo bolje ili lošije od njih; već da radi one stvari koje tse renutno uopšte ne rade.“⁽⁷⁷⁾

Ekonomska nauka ukazuje na to da postoje dokazi koji opravdavaju vladino obezbjeđivanje dobara koje je teško obezbijediti putem tržišta (produktivna funkcija vlade). Međutim, kada vlada prelazi granice ovih aktivnosti, dokazi o opravdanosti vladine uloge slabe. Da bismo bolje procijenili ekonomsku ulogu i vlade i tržišta, važno je razviti dublje razumijevanje ograničenja tržišta primjenom ekonomskih alata na politički proces.