Nije tvoje da daješ: iz života pukovnika Davida Crocketta

Autor: Edward Ellis (skraćena verzija)

Pitanje za razmišljanje: Da li je pomoć pojedincima i porodicama u teškoj situaciji najbolje davati preko vlade ili je treba davati lično, iz vlastitih sredstava?

Jednog dana u Predstavničkom domu, raspravljalo se o prijedlogu zakona kojim bi se odobrila sredstva za pomoć udovici istaknutog pomorskog oficira. Nekoliko lijepih govora već je izrečeno u njegovu korist. Predsjedavajući se upravo spremao da stavi pitanje na glasanje kada se Crockett ustao i rekao:

„Gospodine predsjedavajući, imam jednako poštovanje prema sjećanju na preminulog i jednaku saosjećajnost prema patnjama živih, ako patnje uopšte postoje, kao i bilo koji drugi čovjek u ovom domu, ali ne smijemo dopustiti da nas naše poštovanje prema mrtvima ili saosjećanje prema dijelu živih navede da počinimo nepravdu prema ostatku živih. Neću ulaziti u raspravu kako bih dokazao da Kongres nema ovlašćenje da dodijeli ova sredstva kao čin milosrđa. Svaki član ovog doma to zna. Kao pojedinci imamo pravo da damo koliko god želimo vlastitog novca u dobrotvorne svrhe, ali kao članovi Kongresa nemamo pravo da u te svrhe dodijelimo ni jedan dolar javnog novca. Izneseni su neki rječiti apeli upućeni nama na osnovu tvrdnje da je ovo dug prema pokojniku.

Gospodine predsjedavajući, pokojnik je živio dugo nakon završetka rata; bio je na funkciji sve do dana svoje smrti, i nikada nijesam čuo da mu je vlada dugovala bilo šta. Svaki čovjek u ovom domu zna da ovo nije dug. Ne možemo, bez najgrublje korupcije, dodijeliti ovaj novac kao isplatu duga. Nemamo ni privid ovlašćenja da ga dodijelimo kao milosrđe. Gospodine predsjedavajući, rekao sam da imamo pravo da damo koliko god svog novca želimo. Ja sam najsiromašniji čovjek u ovoj sali. Ne mogu glasati za ovaj prijedlog zakona, ali ću dati jednu sedmičnu platu za tu svrhu, a ako svaki član Kongresa učini isto, to će iznositi više nego što zakon predviđa.“

Sjeo je na svoje mjesto. Niko mu nije odgovorio. Prijedlog zakona stavljen je na glasanje i, umjesto da bude jednoglasno usvojen, kako se uglavnom pretpostavljalo i kako bi sigurno bio da nije bilo tog govora, dobio je samo nekoliko glasova i, naravno, bio je odbijen.

Kasnije, kada ga je prijatelj upitao zašto se protivio dodjeli sredstava, Crockett je dao ovo objašnjenje:

„Prije nekoliko godina stajao sam jedne večeri na stepenicama Kapitola s nekim drugim članovima Kongresa, kada nam je pažnju privukla jaka svjetlost iz pravca Džordžtauna. Očigledno se radilo o velikom požaru. Uskočili smo u kočiju i što brže se odvezli tamo. Uprkos svim naporima, mnoge kuće su izgorjele, a mnoge porodice ostale bez krova nad glavom. Osim toga, neki od njih su izgubili sve osim odjeće koju su nosili. Vrijeme je bilo veoma hladno, i kada sam vidio toliko žena i djece kako pate, osjetio sam da nešto mora biti učinjeno za njih. Sljedećeg jutra predstavljen je prijedlog zakona za dodjelu 20.000 dolara za njihovu pomoć. Odložili smo sve ostale poslove i požurili da taj prijedlog što prije prođe.“

„Sljedećeg ljeta, kada je došlo vrijeme da razmislim o izborima, odlučio sam da obiđem ljude u svom okrugu. Nijesam imao protivkandidata, ali, s obzirom na to da su izbori još bili daleko, nijesam znao šta bi se moglo dogoditi. Jednog dana, dok sam jahao kroz dio mog okruga u kojem sam bio manje poznat, ugledao sam čovjeka kako ore polje blizu puta. Prilagodio sam korak svog konja tako da se sretnemo kod ograde. Kada se približio, obratio sam mu se. Ljubazno mi je odgovorio, ali, kako mi se činilo, pomalo hladno.“

Počeo sam: „Pa, prijatelju, ja sam jedan od onih nesretnika koje zovu kandidati, i—“

„Da, znam vas; vi ste pukovnik Crockett, vidio sam vas jednom ranije i glasao sam za vas posljednji put kada ste izabrani. Pretpostavljam da sada vodite kampanju, ali bolje vam je da ne gubite ni svoje ni moje vrijeme. Neću ponovo glasati za vas.“

„Ovo je bio udarac… Molio sam ga da mi kaže šta nije u redu.“

„Pa, pukovniče, teško da vrijedi trošiti vrijeme ili riječi na to. Ne vidim kako se to može popraviti, ali ste prošle zime glasali na način koji pokazuje da ili nemate sposobnost da razumijete Ustav, ili da vam nedostaje poštenja i čvrstine da ga se pridržavate. U oba slučaja, vi nijeste čovjek koji bi trebao da me predstavlja. Ali, izvinjavam se što sam to izrazio na takav način. Nije mi bila namjera da iskoristim privilegiju birača da govorim otvoreno kandidatu kako bih vas uvrijedio ili povrijedio. Moja namjera je bila samo da kažem da je vaše razumijevanje Ustava vrlo različito od mog. I reći ću vam nešto što, da nijesam bio grub, možda ne bih rekao: vjerujem da ste pošteni. Ali Vaše različito razumijevanje Ustava od mog ne mogu zanemariti, jer da bi Ustav imao bilo kakvu vrijednost, mora se smatrati svetim i strogo se poštovati u svim njegovim odredbama. Čovjek koji ima moć i pogrešno ga tumači je opasniji što je pošteniji.“

„Priznajem istinitost svega što kažete, ali mora da postoji neka greška, jer se ne sjećam da sam prošle zime glasao o bilo kakvom ustavnom pitanju.“

„Ne, pukovniče, nema greške. Iako živim ovdje u zaleđu i rijetko odlazim od kuće, primam novine iz Vašingtona i vrlo pažljivo pratim rad Kongresa. Moje novine kažu da ste prošle zime glasali za prijedlog zakona kojim se izdvaja 20.000 dolara za pomoć stradalima u požaru u Džordžtaunu. Da li je to tačno?“

„Pa, prijatelju, najbolje je da priznam. U pravu ste. Ali sigurno niko neće prigovoriti da velika i bogata zemlja poput naše izdvoji beznačajnu sumu od 20.000 dolara da pomogne svojim ženama i djeci u nevolji, posebno kada je blagajna puna. Siguran sam da biste i vi, da ste bili tamo, učinili isto što i ja.“

„Nije iznos taj na koji se žalim, pukovniče, već princip. Prije svega, vlada ne bi trebalo da ima u trezoru više novca nego što je potrebno za njene legitimne svrhe. Ali to nema veze s ovim pitanjem. Moć prikupljanja i trošenja novca po volji najopasnija je moć koja može biti povjerena čovjeku, posebno u našem sistemu prikupljanja prihoda putem poreza, koji pogađaju svakog građanina, bez obzira na to koliko je siromašan, a što je siromašniji, to proporcionalno više plaća u odnosu na svoja sredstva. Još gore, ti porezi djeluju na njega bez njegovog znanja o tome gdje se tačno nalazi teret, jer ne postoji nijedan čovjek u Sjedinjenim Državama koji bi mogao pogoditi koliko zapravo plaća vladi.

Shvatate, dakle, da dok pomažete jednom, zapravo uzimate od hiljada drugih koji su možda u još goroj situaciji od njega. Ako imate pravo da dajete bilo šta, iznos je stvar vašeg diskrecionog prava, i isto toliko imate pravo da date 20.000.000 dolara koliko i 20.000. Ako imate pravo da date jednom, imate pravo da date svima; a pošto Ustav niti definiše milosrđe niti propisuje iznos, vi ste slobodni da dajete za bilo šta i sve što smatrate, ili tvrdite da smatrate, milosrđem, i u bilo kojem iznosu koji smatrate prikladnim.

Lako ćete uvidjeti koliko bi ovo širom otvorilo vrata za prevaru, korupciju i favorizovanje s jedne strane, a s druge za pljačku naroda.

Ne, pukovniče, Kongres nema pravo da daje milostinju. Pojedinačni članovi mogu dati koliko žele svog vlastitog novca, ali nemaju pravo da taknu ni dolar javnog novca za tu svrhu. Da je u ovom okrugu izgorjelo dvostruko više kuća nego u Džordžtaunu, ni vi ni bilo koji drugi član Kongresa ne biste smjeli ni pomislili da izdvojite jedan dolar za pomoć nama.

U Kongresu ima oko dvije stotine i četrdeset članova. Da su pokazali svoje saosjećanje prema nastradalima tako što bi svaki dao platu za jednu sedmicu, skupili bi preko 13.000 dolara. U Vašingtonu i okolini ima mnogo imućnih ljudi koji su mogli dati 20.000 dolara bez da se liše ijednog luksuza u svom životu. Kongresmeni su odlučili da zadrže svoj novac, koji, ako su izvještaji tačni, neki od njih troše na načine koji nijesu baš časni; a ljudi u Vašingtonu, bez sumnje, pohvalili su vas što ste ih oslobodili potrebe da daju svoj novac, dajući ono što nije bilo vaše da date. Narod je Kongresu, Ustavom, delegirao ovlašćenje da obavlja određene stvari. Za to je Kongres ovlašten da prikuplja i troši novac, i ni za šta drugo. Sve što se radi izvan toga je uzurpacija i kršenje Ustava.

„Vidite, pukovniče, prekršili ste Ustav u, po mom mišljenju, ključnoj tački. To je presedan prepun opasnosti za zemlju, jer kada Kongres jednom počne širiti svoja ovlašćenja izvan granica Ustava, više nema granica, niti sigurnosti za narod. Nemam sumnje da ste postupili pošteno, ali to ne čini situaciju boljom, osim što vas lično može opravdati. I, kao što vidite, ne mogu glasati za vas.“

Moram vam reći da sam se osjećao prilično uznemireno. Shvatio sam da, ako budem imao protivnika, a ovaj čovjek počne govoriti, on će potaknuti i druge da govore, i u tom okrugu bio bih gotov. Nijesam mu mogao odgovoriti, a istina je da sam bio toliko uvjeren da je u pravu da to nijesam ni želio. Ali morao sam ga zadovoljiti, pa sam mu rekao:

“Pa, prijatelju, pogodili ste pravo u metu kad ste rekli da nemam dovoljno razuma da razumijem Ustav. Namjera mi je bila da ga slijedim i mislio sam da sam ga dobro proučio. Čuo sam mnogo govora u Kongresu o ovlašćenjima Kongresa, ali ono što ste vi rekli ovdje, za svojim plugom, ima više suštinskog, zdravog razuma nego svi ti uglađeni govori koje sam ikada čuo. Da sam ikada gledao na to kao vi, radije bih stavio glavu u vatru nego što bih dao taj glas. Ako mi oprostite i ponovo glasate za mene, zaklinjem se, ako ikada glasam za još jedan neustavan zakon, neka me odmah pogode metkom.“

„On se nasmijao i odgovorio: „Da, pukovniče, već ste se jednom zakleli na to, ali ću vam ponovo vjerovati pod jednim uslovom. Kažete da ste uvjereni da je vaš glas bio pogrešan. Priznavanje te greške učiniće više dobra nego da vas porazim zbog nje. Ako, dok obilazite okrug, ljudima kažete za taj glas i da ste uvjereni da je bio pogrešan, ne samo da ću glasati za vas, već ću učiniti što mogu da spriječim opoziciju, a možda ću imati i nešto malo uticaja na taj način.“

„Ako to ne učinim”, rekao sam, „želim da budem strijeljan; a da vas uvjerim koliko sam ozbiljan u onome što govorim, vratiću se ovuda za sedmicu ili deset dana, i ako organizujete okupljanje ljudi, održaću im govor. Organizujte roštilj, i ja ću ga platiti.“

„Ne, pukovniče, mi nismo bogati ljudi u ovom kraju, ali imamo dovoljno da organizujemo roštilj, pa čak i da podijelimo onima koji nemaju ništa. Žetva će biti gotova za nekoliko dana, i tada ćemo moći odvojiti jedan dan za roštilj. Danas je četvrtak; ja ću se pobrinuti da sve pripremim za subotu sljedeće sedmice. Dođite kod mene u petak, pa ćemo zajedno otići, i obećavam vam vrlo uglednu grupu ljudi koja će vas rado saslušati i vidjeti.“

„Pa, biću ovdje. Ali još nešto prije nego što se oprostimo. Moram znati vaše ime.”

„Moje ime je Horacio Bunce.”

„Pa, gospodine Bunce, nikada vas prije nijesam vidio, iako kažete da ste vi mene vidjeli, ali dobro vas poznajem. Drago mi je što sam vas upoznao i veoma sam ponosan što mogu da se nadam da ću vas imati za prijatelja.”

„To što sam ga sreo bio je jedan od najsrećnijih trenutaka u mom životu. On se malo pojavljivao u javnosti, ali je bio nadaleko poznat po svom izvanrednom intelektu, neokaljanoj čestitosti i srcu punom dobrote i dobročinstva, što se nije pokazivalo samo riječima, već i djelima. Bio je autoritet u svom kraju, a njegov ugled se proširio daleko izvan kruga njegovih poznanika. Iako ga nikada ranije nijesam sretao, mnogo sam slušao o njemu, i da nije bilo ovog susreta, vrlo je vjerovatno da bih imao protivkandidata i bio poražen. Jedno je sigurno – niko u tom okrugu ne bi mogao zadržati podršku s takvim glasom.“

„U dogovoreno vrijeme bio sam kod njega, nakon što sam ispričao naš razgovor svakoj grupi ljudi koju sam sreo i svakom čovjeku kod kojeg sam prespavao. Uvidio sam da je to ljudima ulilo interesovanje i povjerenje u mene jače nego ikada prije.“

„Iako sam bio prilično umoran kada sam stigao kod njega, i u normalnim okolnostima, rano bih otišao na spavanje, ipak sam ostao do ponoći razgovarajući s njim o principima i poslovima vlade, i stekao više pravog, istinskog znanja o tome nego tokom cijelog svog života do tada.

Sutradan ujutru otišli smo na roštilj i, na moje iznenađenje, tamo se okupilo oko hiljadu ljudi. Upoznao sam mnogo ljudi koje ranije nijesam poznavao, a moj prijatelj i oni koje sam tamo sreo predstavili su me popriličnom broju ljudi.

U jednom momentu obavijestili su prisutne da ću im se obratiti. Svi su se okupili oko bine koja je bila postavljena. Započeo sam svoj govor riječima:

„Građani, danas vam se obraćam osjećajući se kao novi čovjek. Moje oči su se nedavno otvorile za istine koje su mi, zbog neznanja ili predrasuda, ili oboje, do sada bile skrivene. Osjećam da danas imam sposobnost da vam pružim dragocjeniju uslugu nego što sam ikada ranije mogao. Ovdje sam danas više s ciljem da priznam svoju grešku, nego da tražim vaše glasove. To što trebam priznati svoju grešku dugujem i sebi i vama. Hoćete li glasati za mene ili ne, to je isključivo vaša odluka.“

„Nastavio sam da im pričam o požaru i svom glasu za dodjelu sredstava, a zatim sam im objasnio zašto sam uvjeren da je to bilo pogrešno. Završio sam govoreći:

„I sada, građani, preostaje mi samo da vam kažem da je veći dio govora kojem ste tako zainteresovano prisustvovali jednostavno ponavljanje argumenata kojima me je vaš komšija, gospodin Bunce, uvjerio u moju grešku.

Ovo je najbolji govor koji sam ikada održao u životu, ali on ima zasluge za to. I sada se nadam da je zadovoljan svojim preobraćenikom i da će doći ovdje i reći vam to.“

On je izašao na govornicu i rekao:

„Građani, veliko mi je zadovoljstvo ispuniti zahtjev pukovnika Crocketta. Uvijek sam ga smatrao vrlo poštenim čovjekom, i uvjeren sam da će vjerno ispuniti sve što vam je danas obećao.“

Sišao je s govornice, a publika je reagovala glasnim, snažnim uzvikom kakav Crockett nikada ranije nije doživio.

„Nijesam sklon suzama, ali tada sam osjetio kako me nešto steže u grlu i kako mi se krupne kapi kotrljaju niz obraze. I sada vam kažem da mi je sjećanje na tih nekoliko riječi, izgovorenih od strane tako čestitog čovjeka, i iskren, srdačan uzvik koje su te riječi izazvale, vrijednije od svih počasti koje sam ikada dobio i od reputacije koju sam stekao ili ću ikada steći kao član Kongresa.

„A sada, gospodine,“ zaključio je Crockett, „sada znate zašto sam juče održao onaj govor.“

“Sada ću vam skrenuti pažnju na još jednu stvar. Sjećate se da sam predložio da dam sedmičnu platu. U tom Domu ima mnogo veoma bogatih ljudi – ljudi kojima nije problem da potroše sedmičnu platu, ili čak desetak njih, na večeru ili vinsku zabavu kada time žele nešto postići. Neki od tih istih ljudi držali su predivne govore o velikom dugu zahvalnosti koji država duguje pokojniku – dug koji se ne može platiti novcem – i o beznačajnosti i bezvrijednosti novca, naročito tako male sume kao što je 10.000 dolara, kada se stavi na vagu s čašću nacije.“

„Ipak, nijedan od njih nije odgovorio na moj prijedlog. Za njih je novac ništa drugo do bezvrijedno smeće kada dolazi iz džepa naroda. Ali, novac je velika stvar kojoj većina njih teži, i mnogi od njih žrtvuju čast, integritet i pravdu da bi ga stekli.“

„Nosioci političkih funkcija samo su odraz dominantnog liderstva—dobrog ili lošeg—među biračima.

Horacio Bunce je upečatljiv primjer odgovornog građanina. Kada bi se ljudi poput njega umnožili, vidjeli bismo mnogo novih lica na javnim funkcijama; ili, kao u slučaju Davy Crockett-a, jednog novog Crockett-a.

Za nova lica ili nove Crockett-e moramo tražiti Horacija u sebi!“

Zaključne misli: Šta mislite o komentarima Leonarda E. Read-a na ovo štivo?