Dio 2.1: Pravni sistem
„Sistem privatnog vlasništva čini ljude odgovornima za vlastite postupke u domenu materijalnih dobara. Takav sistem stoga osigurava da ljudi osjete posljedice svojih djela. Vlasništvo postavlja granice, ali nas takođe okružuje ogledalima, reflektujući nam posljedice našeg vlastitog ponašanja.“(24)
Pravni sistem pruža osnovu za zaštitu vlasničkih prava i sprovođenje ugovora. „Vlasništvo“ je širok pojam koji uključuje vlasništvo nad svojim radom, vlastitim idejama, kao i fizičkim dobrima poput zgrada i zemljišta. Pravni sistem štiti vlasnike od nasilja, krađe ili prevare.
Privatno vlasništvo podrazumijeva tri ključna elementa: 1. pravo na ekskluzivnu upotrebu; 2. pravnu zaštitu od uljeza—onih koji bi pokušali koristiti ili zloupotrijebiti imovinu bez dozvole vlasnika; 3. pravo prenosa (prodaje ili poklanjanja) imovine drugima.
Privatni vlasnici mogu odlučiti kako će koristiti svoju imovinu, ali su odgovorni i dužni da odgovaraju za svoje postupke. Ljudi koji naruše ili povrijede prava vlasništva drugih biće podložni istim zakonskim silama koje štite njihovu sopstvenu imovinu. Na primjer, pravo privatnog vlasništva zabranjuju mi da koristim svoj čekić da razbijem tvoje vjetrobransko staklo, jer bi to značilo kršenje tvog prava vlasništva nad tvojim automobilom. Tvoje pravo vlasništva ograničava mene i sve druge da koristimo (ili zloupotrebljavamo) tvoj automobil bez tvoje dozvole. Slično tome, moje vlasništvo nad mojim čekićem i drugim stvarima ograničava tebe i sve druge da ih koriste bez moje dozvole.
Važna stvar kod privatnog vlasništva su podsticaji koji iz njega proizilaze. Postoje četiri glavna razloga zbog kojih podsticaji koji prate jasno definisana i sprovedena prava privatnog vlasništva podstiču ekonomski rast i napredak.
Prvo, privatno vlasništvo pruža snažne podsticaje za održavanje i dobro čuvanje imovine. Ako privatni vlasnici ne održavaju svoju imovinu ili dozvole da bude zloupotrijebljena ili oštećena, oni će snositi posljedice. Vrijednost njihove imovine će opasti. Na primjer, ako posjeduješ automobil, imaš jak podsticaj da mijenjaš ulje, redovno ga servisiraš i održavaš njegovu unutrašnjost. Zašto? Ako to ne učiniš, vrijednost automobila i za tebe i za buduće vlasnike će opasti. Ako je automobil u dobrom stanju, biće veće vrijednosti i za tebe i za one koji bi možda bili zainteresovani da ga kupe. Tržišna cijena će odražavati to upravljanje. Dobro upravljanje se nagrađuje, dok loše upravljanje biva kažnjeno smanjenjem vrijednosti imovine.
Nasuprot tome, kada je imovina u vlasništvu države ili u zajedničkom vlasništvu velike grupe ljudi, podsticaj svakog korisnika da se brine o njoj slabi. Upečatljivi primjeri lako se mogu pronaći. Jeste li ikada gledali američki kaubojski film i pitali se: „Zašto svuda ima krava, a bizoni su skoro istrijebljeni?“ Odgovor: niko nije posjedovao bizone!
Kada država posjeduje stanove, nijedan pojedinac ili mala grupa vlasnika nema jak finansijski podsticaj da održava imovinu. Zašto? Zato što nijedan pojedinac ili mala grupa neće snositi troškove opadanja vrijednosti imovine niti imati koristi od njenog unapređenja. Zbog toga su stanovi u vlasništvu države, u poređenju s privatnim vlasništvom, češće zapušteni i loše održavani. Ovo je tačno i u kapitalističkim i u socijalističkim zemljama. Zapuštenost u brizi, održavanju i popravkama odražava slabe podsticaje koji prate državno vlasništvo, čak i usred funkcionisanja tržišta privatnih sredstava. Jedna uobičajena izreka iz sovjetskog vremena dobro je opisivala ovaj problem: „Kada su svi vlasnici, niko nije vlasnik.“ Dobar primjer su državni komunalni stanovi, ili „komunalke“, koje su bile rasprostranjene širom Sovjetskog Saveza. Ovi stanovi su smještali više porodica, gdje je svaka imala svoju sobu, dok su zajednički koristili prostore poput kuhinje i kupatila. Ova državna imovina često je bila zanemarena i loše održavana. Stanovnici su se često suočavali s problemima poput krovova koji prokišnjavaju i zastarjele vodovodne instalacije.
Problem ne nastaje samo zbog nedostatka privatnog vlasništva, već zbog različitih interesa između korisnika imovine i grupe ili pojedinca koji snosi troškove zloupotrebe. Sličan problem se javlja na tržištu iznajmljivanja, gdje se privatni vlasnik razlikuje od korisnika. Zato ugovori o iznajmljivanju često sadrže duge liste pravila o tome kako se imovina može, a kako ne može koristiti. U Istočnoj Evropi prije tranzicije nije bilo neobično da se penješ prljavim stepenicama pored pokvarenih liftova i pregorelih sijalica, samo da bi ušao u sjajno održavane stanove, jer su ljudi brinuli o svom privatnom prostoru, ali ne i o zajedničkim.
Na početku tranzicije, pitanje kako dodijeliti prava vlasništva nad stambenim fondom postalo je glavno pitanje. Bilo je jasno da stambene jedinice treba da postanu privatno vlasništvo, ali čije vlasništvo? Za kuće i stanove izgrađene u skorijoj prošlosti, odgovor je bio jednostavan—dodijeliti ih (ili prodati po niskoj cijeni) njihovim stanarima. Ali šta je sa starijim zgradama koje su oduzete od njihovih vlasnika kada su komunisti došli na vlast? Da li vlasništvo treba dati onima koji su živjeli u tim jedinicama ili onima (ili potomcima onih) kojima je imovina „ukradena?“ Odgovor koji su usvojili Česi bio je da se imovina vrati (restituira) bivšim vlasnicima, ali da trenutni stanari ostanu pod zaštićenim zakupom. Ovaj pristup naišao je na očigledne probleme, jer vlasnici nijesu imali dovoljno prihoda za održavanje imovine i osjećali su nezadovoljstvo što nijesu mogli prodati imovinu po njenoj tržišnoj vrijednosti.
Drugo, privatno vlasništvo podstiče ljude da koriste svoju imovinu produktivno i razvijaju je na načine koje drugi visoko cijene. Iako privatni vlasnici mogu legalno raditi šta žele sa svojom imovinom, oni mogu profitirati od akcija koje povećavaju njenu vrijednost za druge. Ako koriste i razvijaju svoju imovinu na načine koji su privlačni drugima, njena tržišna vrijednost će porasti. S druge strane, promjene koje drugi ne vole—posebno ako su kupci ili potencijalni kupci—smanjiće vrijednost nečije imovine.
Privatno vlasništvo takođe utiče na lični razvoj. Kada ljudi mogu zadržati plodove svog rada, imaju snažan podsticaj da unaprijede svoje vještine, rade napornije i pametnije. Takve akcije povećavaju njihov prihod i zadovoljstvo. Zašto su studenti spremni na duge sate učenja i plaćanje troškova visokog obrazovanja? Privatno vlasništvo nad uslugama rada daje odgovor. Budući da imaju pravo vlasništva nad svojim radnim uslugama, njihova buduća zarada biće veća ako steknu znanja i razviju vještine koje drugi visoko cijene.
Slično tome, privatno vlasništvo pruža vlasnicima zemljišta, zgrada i drugih fizičkih sredstava motivaciju da ih koriste, štite i razvijaju na korisne načine. Štaviše, oni koji to ne čine snosiće troškove u vidu smanjene vrijednosti svoje imovine.
Razmislimo o vlasniku stambenog kompleksa koji nema interes da obezbijedi atraktivno uređenje okoline, pogodna parkirališta, vešernice na licu mjesta, teretanu ili kompleks bazena. Biće teško pronaći stanare ako potencijalni stanari cijene te stvari visoko, tj. više nego što košta njihovo obezbjeđivanje. Ako je to slučaj, vlasnik ima snažan podsticaj da ih omogući. Vlasnici stanova moći će povećati svoje neto prihode (i tržišnu vrijednost svojih kompleksa) pružajući potrošačima ono što visoko cijene u odnosu na trošak. Nasuprot tome, vlasnici koji to ne rade uočiće pad svojih prihoda i vrijednosti svog kapitala (svojih stanova). Ipak, imajte na umu da, ako stanari nijesu spremni da plate trošak pogodnosti—kao što je zatvoreni bazen—vlasnik stanova bi pogriješio pružajući je.
Privatno vlasništvo čak utiče na produktivnost resursa u socijalističkim zemljama. Poljoprivreda u bivšem Sovjetskom Savezu ovo ilustruje. Pod komunističkim režimom, porodicama na malim privatnim parcelama, koje su bile veličine do pola hektara, bilo je dozvoljeno da zadrže ili prodaju proizvode koje su proizveli. Te privatne parcele činile su samo oko 2% ukupne obradive površine; ostalih 98% bile su ogromne, kolektivne farme u državnom vlasništvu. Prema izvještajima sovjetske štampe, oko 25% ukupne vrijednosti sovjetske poljoprivredne proizvodnje dolazilo je s tih 2% privatno obrađivanih parcela. Ovo pokazuje da je proizvodnja po hektaru na privatnim parcelama bila otprilike šesnaest puta veća nego na državnim farmama.(25)
Čak i skroman pomak od državnog ka privatnom vlasništvu može donijeti impresivne rezultate. Godine 1978, komunistička vlada Kine započela je de facto politiku dozvoljavanja farmerima da zadrže svu rižu uzgojenu na kolektivnim farmama iznad određene kvote žitarica koja je morala biti predata državi. Rezultat je bio trenutni porast produktivnosti jer su farmeri imali podsticaj da proizvode efikasno. Kada bi ispunili kvote, farmerima je bilo dozvoljeno da zadrže svu dodatnu proizvodnju. Kada se proširila vijest da vlada ignoriše zvaničnu politiku protiv takve „privatizacije“, praksa se brzo proširila, dovodeći do brzih povećanja poljoprivredne proizvodnje i oslobađajući farmere da pređu u nepoljoprivredne sektore ekonomije.(26)
Privatizacija državnih preduzeća u Poljskoj ranih 1990-ih služi kao još jedan dobar primjer poboljšane produktivnosti. Tranzicija je ozbiljno započela nakon pada komunizma 1989. godine, kada je Poljska sprovela jedan od najambicioznijih programa privatizacije u Istočnoj Evropi. Ova transformacija doprinijela je brzom ekonomskom rastu Poljske u godinama nakon reformi, čime se Poljska etablirala kao jedna od uspješnih priča postkomunističke ekonomske tranzicije u Istočnoj Evropi.(27)
Bilo je mnogo različitih oblika privatizacije u postkomunističkim zemljama. Neki su očigledno stavili sredstva u ruke takozvanih „oligarha“, dok su drugi raspodijelili sredstva ravnopravnije ili ih prodali stranim investitorima, pri čemu su sredstva išla u državni budžet. Ipak, čak i oligarsi su, kao vlasnici koji teže profitu, imali podsticaj da njihova preduzeća funkcionišu efikasno.
Treće, privatno vlasništvo čini vlasnike pravno odgovornim za štetu koju nanesu drugima. Sudovi priznaju autoritet koji proizilazi iz vlasništva, ali takođe i sprovode odgovornost koja ide uz taj autoritet. Privatno vlasništvo povezuje kontrolu s odgovornošću. Ova veza pruža vlasnicima snažan podsticaj da svoju imovinu koriste odgovorno i da preduzimaju korake kako bi smanjili vjerovatnoću nanošenja štete drugima i njihovoj imovini.
Razmotrimo sljedeće primjere: Vlasnici pasa imaju podsticaj da vežu ili obuzdaju svoje pse ako postoji vjerovatnoća da će ugristi. Vlasnici automobila biće odgovorni ako, na primjer, loše održavane kočnice uzrokuju štetu tuđoj imovini. Hemijska kompanija je pravno odgovorna za štetu ako se nepravilno rukovodi hemikalijama i naškodi drugima.
Četvrto, privatno vlasništvo promoviše očuvanje resursa kao i mudro upravljanje njima. Korišćenje resursa može generisati prihod, koji odražava želje sadašnjih potrošača koji žele ono što resursi mogu pružiti. Ali i budući potrošači imaju riječ zahvaljujući pravima vlasništva. Vlasnik resursa, recimo šumarka ili male šume čija stabla mogu biti posječena sada ili kasnije, suočava se s odlukom. Da li će drvo biti vrijednije danas ili u budućnosti? Drugim riječima, da li će očekivana vrijednost stabala biti veća kada sazru ili ako budu posječena sada? I da li će ta buduća vrijednost premašiti njihovu sadašnju vrijednost za više od troškova njihovog čuvanja i zaštite za buduću upotrebu? Ako je odgovor potvrdan, vlasnik ima podsticaj da očuva resurs, tj. da ga zadrži za buduću upotrebu, kako bi osigurao da resurs bude dostupan kada postane vrijedniji. Posljednjih godina mnoge afričke zemlje shvatile su da dodjeljivanje vlasništva nad lokalnim zemljištem koje je bogato divljim životinjama, pojedincima (ili seoskim zajednicama), stvara tržište za turizam, a uz to i ograničava lov na krupnu divljač, i dovodi do brzog povećanja broja nekada ugroženih vrsta.
Privatni vlasnici će profitirati od očuvanja kad god se očekuje da će buduća vrijednost resursa premašiti njegovu trenutnu vrijednost. Ovo važi čak i ako trenutni vlasnik ne očekuje da će doživjeti benefite. Zamislimo šezdesetpetogodišnjeg vlasnika šume koji sadi stabla daglasije, koja obično zahtijevaju pedeset godina da dostignu optimalan nivo za sječu. Ima li taj stariji vlasnik podsticaj da očuva stabla za buduću upotrebu? S pravima privatnog vlasništva, odgovor je „da.“ Privatnim vlasništvom tržišna vrijednost zemljišta vlasnika će rasti kako stabla sazrijevaju i kako se očekivani dan sječe približava. Dakle, iako se sječa možda neće dogoditi sve dok vlasnik ne umre, on će moći da proda stabla (ili zemljište sa stablima) u bilo kom trenutku, ostvarujući njihovu rastuću vrijednost. Sve dok se očekuje da će rast zrelih stabala povećati buduće prihode više nego što bi to učinile alternativne investicije, vlasnik će profitirati očuvanjem stabala za budućnost.
Vjekovima su pesimisti tvrdili da ćemo uskoro ostati bez drveća, ključnih minerala i raznih izvora energije. Iznova i iznova, bili su u krivu. Zašto? Ne uspijevaju da prepoznaju ulogu privatnog vlasništva. Poučno je osvrnuti se na ove katastrofične prognoze. U Engleskoj u šestom vijeku pojavili su se strahovi da će zalihe drveta—koje se široko koristilo kao gorivo za grijanje—uskoro biti iscrpljene. Međutim, više cijene drveta podstakle su očuvanje i dovele do razvoja uglja. Kriza s drvetom brzo je nestala.
Čak i kada određeni resurs nije u vlasništvu, tržište za druge resurse koji jesu u režimu privatnog vlasništva često može riješiti probleme. Sredinom devetnaestog vijeka pojavile su se mračne prognoze da će svijet uskoro ostati bez kitove masti, koje je tada bilo osnovno gorivo za vještačko osvjetljenje. Budući da kitovi nijesu bili bili ničije privatno vlasništvo, nije bilo podsticaja za njihovo očuvanje za buduću upotrebu. Kako se populacija kitova smanjivala, cijena kitove masti naglo je rasla. Ali više cijene kitove masti povećale su podsticaj za preduzetnike da pronađu i razviju zamjene. S vremenom je to dovelo do otkrivanja komercijalno isplativih izvora nafte, privatnog razvoja relativno jeftinijeg kerozina i kraja “krize kitove masti”.
Kasnije, kako su ljudi prešli na korišćenje nafte, pojavila su se predviđanja da će i taj resurs biti iscrpljen. Godine 1891., Američki geološki institut zaključio je da je malo vjerovatno da će se u Teksasu pronaći nafta. Godine 1926, Federalni odbor za očuvanje nafte procijenio je da će zalihe nafte u SAD trajati još samo sedam godina.(28) Godine 1972., izvještaj Rimskog kluba pod nazivom "Granice rasta" predvidio je da će ekonomski rast dovesti do iscrpljivanja resursa i eventualnog kolapsa društva u 21. vijeku.(29) Iako je izvještaj ukazao na važne probleme vezane za neodrživo korišćenje resursa, mnoga njegova kratkoročna predviđanja nijesu se ostvarila zahvaljujući unapređenju efikasnosti, otkrivanju novih resursa i prelasku na održivije prakse razvoja. Godine 1968, knjiga "Populaciona bomba" autora Paula Erlija predvidjela je da će brzi rast stanovništva dovesti do masovne gladi i kolapsa društva tokom 1970-ih i 1980-ih. Erlih je čak tvrdio da će Engleska „prestati da postoji“ do 2000. godine. U čuvenoj, ali istinitoj anegdoti, ekonomista Julian Simon ponudio je Erlihu opkladu: „Izaberi bilo kojih pet resursa i bilo koju godinu u budućnosti, i ja se kladim da će njihove cijene pasti (nakon prilagođavanja za inflaciju).“ Erlih je prihvatio opkladu i, zajedno sa svojim savjetnicima, izabrao pet sirovina: hrom, bakar, nikl, kalaj i volfram. Opklada je sklopljena 1980. godine, a do njenog isteka 1990. godine cijene svih pet resursa su pale, uprkos tome što je svjetska populacija porasla za skoro milijardu ljudi.
Iako prenaseljenost i dalje stvara zabrinutost, mračne prognoze o globalnoj gladi nijesu se ostvarile u obimu koji je bio predviđen. Napredak u poljoprivrednoj tehnologiji (zelena revolucija), poboljšanja u prinosima usjeva i inicijative za planiranje porodice pomogli su u izbjegavanju predviđenih kriza.
Sva ova katastrofična predviđanja, kao i mnoga druga, pokazala su se ne samo pogrešnim, već nekada i potpuno pogrešnim. Zašto? Privatno vlasništvo pruža odgovor. Kada se oskudica privatno posjedovanog resursa poveća, cijena će porasti. Porast cijene pruža potrošačima, proizvođačima, inovatorima i inženjerima podsticaje da (1) štede na direktnoj upotrebi resursa, (2) intenzivnije traže supstitute, i (3) razvijaju nove metode za otkrivanje i obnavljanje većih količina resursa. Do danas, ove sile su odlagale katastrofične scenarije daleko u budućnost, i postoji svaki razlog da vjerujemo da će to nastaviti činiti za resurse koji su privatno vlasništvo.
Jasno definisana i sprovedena prava vlasništva takođe su od ključnog značaja za ostvarenje dobitaka od trgovine. Kao što je objašnjeno u Prinicpu 1.4, trgovina usmjerava dobra ka ljudima koji ih više cijene i omogućava veću proizvodnju kao rezultat dobitaka od specijalizacije i metoda proizvodnje u velikim razmjerama. Pravni sistem koji pruža nepristrasno sprovođenje ugovora i zaštitu prava vlasništva smanjuje nesigurnosti povezane s trgovinom. Ovo, zauzvrat, rezultira većom trgovinom, čime se proširuju i dobici od trgovine i ekonomski napredak.
Pravni sistem koji štiti prava vlasništva i sprovodi ugovore na nepristrasan način pruža osnovu za pokretače ekonomskog rasta: dobitke od trgovine, formiranje kapitala, i razvoj resursa. Nasuprot tome, nesigurna prava vlasništva, neizvjesno sprovođenje sporazuma i pravna pristrasnost podrivaju trgovinu, investicije i produktivno korišćenje resursa. Kroz istoriju, ljudi su pokušavali s drugim oblicima vlasništva, kao što su velike zadruge i državno vlasništvo, i to pod socijalizmom i komunizmom. Na bilo kojoj razini koja prelazi malu zajednicu sa snažnom kulturnom harmonijom, ovi eksperimenti su se kretali od neuspješnih do katastrofalnih. Do sada, nijedan institucionalni aranžman osim privatnog vlasništva u okviru vladavine prava nije pružio pojedincima toliko lične slobode i tako snažan podsticaj da služe drugima koristeći resurse produktivno i efikasno.
Video:
Treba napomenuti da, da bi bili efikasni u promovisanje rasta, moraju biti jasno poznati i sprovedeni. Dok svi u selu u zemlji u razvoju možda znaju ko „posjeduje“ određeni komad zemlje, teško je prodati to zemljište ili ga koristiti kao zalog za zaduživanje radi ulaganja u novi traktor. Jedna od najisplativijih strategija razvoja fokusira se na obezbjeđivanje jasnih vlasničkih titula tradicionalnim korisnicima zemljišta. Na primjer, 2013. godine Ruanda je formalno registrovala preko 11,3 miliona od procijenjenih 11,5 miliona parcela zemljišta u zemlji, po cijeni od oko 6 dolara po parceli. U roku od nekoliko godina, ove vlasnička prava su korištena za podršku investicionih kredita u iznosu od 2,6 milijardi dolara.(30)