Dio 1.9: Čuvajte se nepredviđenih posljedica

„Društvo najbolje napreduje kada bira da oni koji su izuzetno vrijedni, inteligentni i posvećeni dugoročnom razmišljanju odlučuju o politikama koje se odnose na ekonomiju, obrazovanje ili medicinu.“

Godine 1946, Henri Hazlit, poznati ekonomski novinar, napisao je knjigu pod naslovom “Ekonomija u jednoj lekciji”. Ovaj uvod u ekonomiju, koji se oslanja na esej iz 1850. godine Frederika Bastijata, francuskog ekonomiste i člana francuskog parlamenta, vjerovatno je najprodavanija ekonomska knjiga svih vremena.

Knjiga počinje pričom o mladom dječaku čija lopta razbija izlog jedne radnje. Kao rezultat, vlasnik radnje unajmljuje staklara da ga popravi. Neki posmatrači, primjećujući da sada staklar ima posla, tvrde da je razbijeni prozor dobra stvar. On je stvorio posao za staklara. Međutim, kako Hazlit naglašava, ovakav pogled je kratkovid, jer ignoriše sekundarne efekte.

Da radnik nije morao trošiti sredstva na popravku prozora, potrošio bi ih na druge stvari, možda na par cipela, novu odjeću ili slične predmete. Da prozor nije bio razbijen, zaposlenost u tim drugim oblastima proizvodnje bila bi veća. Zajednica bi imala i prozor i predmete koje bi vlasnik radnje kupio. Kada se uzmu u obzir sekundarni efekti, jasno je da destruktivne akcije, poput razbijenog prozora ili onih uzrokovanih poplavama, uraganima i kontraproduktivnim politikama, štete društvu. One smanjuju dostupnost dobara i ne povećavaju ukupno zapošljavanje: poslovi dobijeni na jednom mjestu gube se u drugim oblastima. Shvatanje da destruktivne akcije stvaraju zaposlenje i da su dobre za ekonomiju danas je poznat kao „zabluda razbijenog prozora“, i o njoj ćemo detaljnije govoriti u odjeljku 1-11.

Hazlitova jedna lekcija bila je da, kada analiziramo neki ekonomski prijedlog, osoba mora:

„. . . pratiti ne samo neposredne rezultate već i rezultate na duži rok, ne samo primarne posljedice već i sekundarne posljedice, i ne samo efekte na neku specifičnu grupu, već i efekte na sve.“⁽¹⁰⁾

Hazlit je tvrdio da je nesposobnost da se uvide budući efekti današnjih politika najčešća greška u donošenju javnih ekonomskih odluka. Pisao je opširno o ekonomiji tokom Velike depresije 1930-ih godina. Posebno je istakao sklonost u politici da se naglašavaju kratkoročne koristi neke politike, dok se zanemaruju dugoročne, često nepredviđene posljedice.

Razmotrimo nekoliko primjera koji ilustruju potencijalni značaj sekundarnih efekata. U nastojanju da se smanji potrošnja benzina, različite vlade nalažu da automobili budu efikasniji u potrošnji goriva, uvodeći veće akcize za vozila sa većom težinom i većim motorima. Da li je ova regulativa razumna? Možda jeste, ali sekundarni efekti moraju se uzeti u obzir pri procjeni ukupnog uticaja politike.

Kako bi postigli propisanu efikasnost u potrošnji goriva, proizvođači automobila smanjili su veličinu i težinu vozila, čineći ih manje sigurnim u slučaju sudara. Kao rezultat, dolazi do većeg broja poginulih na putevima nego što bi se inače desilo. Dalje, zbog toga što veći standardi efikasnosti smanjuju troškove vožnje, ljudi su skloni da voze više nego što bi inače. Ovo povećava zagušenje saobraćaja i rezultira manjim smanjenjem potrošnje benzina nego što je prvobitno bio slučaj. Kada se uzmu u obzir sekundarni efekti, regulative o efikasnosti goriva manje su korisne nego što su zagovornici predviđali. Mogu čak biti i kontraproduktivne.

Zagovornici trgovinskih ograničenja, poput tarifa i uvoznih kvota, često tvrde da ona povećavaju zaposlenost. Ovo može biti tačno u industrijama zaštićenim od međunarodne konkurencije. Ali razmatranje sekundarnih efekata na ponašanje potrošača i druge industrije trebalo bi dovesti u pitanje tvrdnju da ograničenja povećavaju ukupno zapošljavanje.

Zajednička poljoprivredna politika (CAP) Evropske unije, pokrenuta 1962. godine, ograničava prodaju stranih poljoprivrednih proizvoda kroz nametnute kvote i tarife. Među svojim ciljevima, CAP nastoji da podrži poljoprivrednike, unaprijedi poljoprivrednu produktivnost i osigura stabilno snabdijevanje pristupačnom hranom. Nesumnjivo, poljoprivredni sektor postaje veći nego što bi inače bio. Ali šta je sa sekundarnim efektima? Zar i oni ne bi trebali biti razmotreni?

Budžetski izdaci za CAP, koji iznose 386,6 milijardi eura iz budžeta EU (2021-2027), imaju posljedice i mimo poljoprivrednog sektora. Oni ograničavaju potencijalna sredstva za druge javne aktivnosti EU, ometajući raznovrsnu upotrebu fondova. Istovremeno, zaštita granica održava lokalne cijene većim od konkurentskih. Zagovornici tvrde da CAP doprinosi održavanju poljoprivrednog sektora EU do 8% većim nego što bi bio bez CAP-a. Međutim, potrošači EU plaćaju više za poljoprivredne proizvode. Pojedinačne porodice plaćaju po dva osnova za svoju hranu: više cijene u prodavnicama i poreze koji subvencionišu poljoprivredni sektor. Osim toga, CAP indirektno utiče na firme koje prerađuju poljoprivredne proizvode. Pošto stranci prodaju manje poljoprivrednih proizvoda na tržištu EU, oni imaju manje kupovne moći za kupovinu EU izvoza, što smanjuje zaposlenost u EU.

Kada se uzmu u obzir sekundarni efekti trgovinskih ograničenja, poput Zajedničke poljoprivredne politike EU, nema razloga za očekivanje povećanja neto zaposlenosti u EU. Može biti više radnih mjesta u povlašćenim industrijama, ali će biti manje zaposlenosti u drugim sektorima. Trgovinska ograničenja preraspodjeljuju zaposlenost umjesto da je povećavaju. Jasno je da, kada se procjenjuju politike, informisano razmatranje sekundarnih efekata predstavlja važan element ekonomskog načina razmišljanja.

Sekundarni efekti nijesu samo problem političkog odlučivanja. Oni mogu dovesti i do nepredviđenih posljedica za pojedince. Iskustvo učiteljice iz prvog razreda u Zapadnoj Virdžiniji to dobro pokazuje. Njeni učenici stalno su gubili olovke, pa je smatrala da će plaćanje 10 centi za svaku potrošenu olovku motivisati da ih koriste do kraja. Na njeno zaprepašćenje, učenici su ubrzo formirali redove kod oštraljke, kako bi što prije potrošili svoje olovke i dobili nadoknadu.

U jednom poznatom eksperimentu, dva ekonomista proučavala su šta se dogodilo kada je dnevni centar u Izraelu odlučio naplaćivati roditeljima kašnjenje u preuzimanju djece. Kada je postalo jasno da postoji samo mala novčana kazna, a ne osjećaj stida, udio roditelja koji su kasnili značajno se povećao. Uprkos ovom iskustvu, škola u Koloradu je 2024. godine najavila da će roditelji koji kasne od 1 do 5 minuta plaćati kaznu od 10 dolara, dok će oni koji kasne više plaćati 35 dolara. Ne treba biti ekonomski genije da bi se predvidjelo šta će se desiti sa saobraćajnim nesrećama u tom naselju! Uvijek ima smisla biti oprezan kada su u pitanju nepredviđene posljedice!