Ono što se vidi i ono što se ne vidi

Autor: Frederic Bastiat (skraćena verzija)

Sljedeći članak je skraćena verzija knjige Frederica Bastiata “Ono što se vidi i ono što se ne vidi.”⁽¹⁾ Bastiat je bio ekonomista koji je takođe bio i član Francuskog parlamenta sredinom devetnaestog vijeka. Zanimljivo je da su teme o kojima je pisao danas jednako važne, kao i prije više od 150 godina.

U ekonomskoj sferi, jedna radnja, navika, institucija ili zakon ne proizvodi samo jedan efekat, već čitav niz efekata. Od tih efekata, samo je prvi neposredan; on se pojavljuje istovremeno sa svojim uzrokom i vidljiv je. Ostali efekti javljaju se tek kasnije; oni su nevidljivi, i možemo se smatrati srećnima ako ih predvidimo.

Postoji samo jedna razlika između lošeg ekonomiste i dobrog ekonomiste: loš ekonomista se ograničava na vidljiv efekat, dok dobar ekonomista uzima u obzir i efekte koji se mogu vidjeti, ali i one koje je potrebno predvidjeti.

Ipak, ova razlika je ogromna; jer se gotovo uvijek dešava da kada je neposredna posljedica povoljna, kasnije posljedice budu pogubne, i obrnuto. Iz toga proizilazi da loš ekonomista teži malom trenutnom dobru koje će pratiti veliko buduće zlo, dok dobar ekonomista teži velikom budućem dobru, čak i po cijenu malog trenutnog zla.

Slomljeni prozor

Jeste li ikada bili svjedok bijesa građanina po imenu James Goodfellow, kada njegov nepopravljivi sin slučajno razbije staklo na prozoru? Ako ste prisustvovali takvom prizoru, sigurno ste primijetili da posmatrači, čak i kada ih ima trideset, kao da svi jednoglasno nude nesrećnom vlasniku istu utjehu: „Nema te nesreće koja nekome ne donosi korist. Takve nesreće održavaju industriju. Svi moraju od nečega da žive. Šta bi bilo sa staklarskim zanatom da niko nikada ne razbije prozor?“

Ova utješna fraza u sebi krije čitavu teoriju, koju je korisno raskrinkati na ovom jednostavnom primjeru, jer je upravo ta ista teorija, nažalost, osnova većine naših ekonomskih institucija..

Pretpostavimo da će popravak štete koštati šest franaka. Ako mislite da ovaj incident pruža podršku industriji u vrijednosti od šest franaka, slažem se. Ne osporavam to ni na koji način; vaše razmišljanje je ispravno. Staklar će doći, obaviti svoj posao, primiti šest franaka, zahvaliti u sebi nemarnom djetetu i biti zadovoljan. To je ono što se vidi.

Ali ako na osnovu toga deduktivno zaključite, što se prečesto dešava, da je dobro razbijati prozore jer to pomaže cirkulaciji novca i podstiče industriju uopšte, primoran sam da uzviknem: To ne može proći! Vaša teorija se zaustavlja na onome što se vidi. Ona ne uzima u obzir ono što se ne vidi.

Ne vidi se da, pošto je naš građanin potrošio šest franaka na jednu stvar, neće moći da ih potroši na drugu. Ne vidi se da, u slučaju da nije morao zamijeniti prozorsko staklo, mogao je zamijeniti, na primjer, svoje pohabane cipele ili dodati još jednu knjigu svojoj biblioteci. Ukratko, šest franaka bi iskoristio za nešto drugo što sada ne može.

Razmotrimo sada industriju uopšte. Prozor je razbijen, i staklarska industrija dobija podsticaj vrijedan šest franaka; to je ono što se vidi.

Da prozor nije razbijen, industrija cipela (ili neka druga) dobila bi podsticaj u vrijednosti od šest franaka; to je ono što se ne vidi.

A ako uzmemo u obzir ono što se ne vidi - jer je to negativan faktor, kao i ono što se vidi - jer je to pozitivan faktor, shvatićemo da nema nikakve koristi za industriju uopšte niti za ukupnu nacionalnu zaposlenost, bilo da se prozori razbijaju ili ne razbijaju.

Razmotrimo sada James Goodfellow.

U prvom scenariju, on troši šest franaka i ima, ni više ni manje nego ranije, koristi od jednog prozora.

U drugom scenariju, u kojem se nesreća nije dogodila, potrošio bi šest franaka na nove cipele i imao bi koristi od jednog para cipela i jednog prozora.

Ako je James Goodfellow dio društva, moramo zaključiti da je društvo, uzimajući u obzir svoj rad i svoje koristi, izgubilo vrijednost razbijenog prozora.

Iz ovoga, generalizovanjem, dolazimo do neočekivanog zaključka: „Društvo gubi vrijednost predmeta koji su nepotrebno uništeni.“ „Razbijanje, uništavanje i rasipanje ne podstiču nacionalnu zaposlenost.“ Ili, kraće: „Uništavanje nije profitabilno.“

Čitalac mora obratiti pažnju da u ovom malom dramskom prikazu nijesu uključene samo dvije osobe, već tri. Jedan je James Goodfellow, koji predstavlja potrošača, koji zbog uništavanja prozora uživa jednu korist, umjesto dvije. Drugi, u liku staklara, predstavlja proizvođača čiju industriju incident podstiče. Treći je obućar (ili bilo koji drugi proizvođač) čija industrija je, zbog istog razloga, obeshrabrena. Taj treći je uvijek u sjenci i, personifikujući ono što se ne vidi, predstavlja ključni element problema. On nas podsjeća koliko je apsurdno vidjeti profit u uništavanju.

Pozorište i umjetnost

Treba li država subvencionisati umjetnost? O ovom pitanju sigurno ima mnogo toga da se kaže, kako za, tako i protiv.

U prilog sistemu subvencija, može se reći da umjetnost širi, uzdiže i poetizuje dušu nacije; da je odvlači od materijalnih preokupacija, dajući joj osjećaj za lijepo, te na taj način povoljno utiče na manire, običaje, moral, pa čak i industriju. Može se zapitati gdje bi muzika bila u Francuskoj bez Théâtre-Italien i Konzervatorijuma; dramska umjetnost bez Théâtre-Français; slikarstvo i skulptura bez naših kolekcija i muzeja. Možemo otići korak dalje i zapitati se da li bi, bez centralizacije i samim tim subvencionisanja likovnih umjetnosti, nastao onaj prefinjeni ukus koji predstavlja plemeniti dar francuskog rada i šalje njegove proizvode širom svijeta. Ako je ishod ovakav, zar ne bi bilo krajnje nepromišljeno odustati od ovog umjerenog nameta svim građanima, koji im je, u krajnjem, donio premoć i slavu u očima Evrope?

Nasuprot ovim razlozima, i mnogim drugim čiju snagu ne osporavam, mogu se iznijeti jednako uvjerljivi argumenti. Prije svega, moglo bi se reći da se ovdje postavlja pitanje distributivne pravde. Ima li zakonodavac pravo da uzme dio nadnice zanatlije kako bi dopunio zaradu umjetnika? M. de Lamartine⁽²⁾ je rekao: „Ako ukinete subvenciju za pozorišta, gdje ćete se zaustaviti na tom putu, i nećete li logično biti primorani da ukinete univerzitetske katedre, muzeje, institute i biblioteke?“ Na to se može odgovoriti: Ako želite subvencionisati sve što je dobro i korisno, gdje ćete se zaustaviti na tom putu, i nećete li logično biti primorani da uspostavite državne budžete za poljoprivredu, industriju, trgovinu, socijalnu zaštitu i obrazovanje? Dalje, da li je sigurno da subvencije favorizuju napredak umjetnosti? To je pitanje koje je daleko od riješenog, a svojim očima vidimo da napreduju ona pozorišta koja žive od sopstvenog profita. Konačno, ako se osvrnemo na dublja razmatranja, možemo primijetiti da potrebe i želje rađaju jedna drugu i uzdižu se ka sve suptilnijim oblastima⁽³⁾, u onoj mjeri u kojoj nacionalno bogatstvo omogućava njihovo zadovoljenje. Vlada ne smije da se miješa u taj proces, jer, ma kolika bila trenutna količina nacionalnog bogatstva, ona ne može podstaći luksuzne industrije putem oporezivanja, a da pritom ne naškodi osnovnim industrijama, čime se preokreće prirodni napredak civilizacije. Takođe se može ukazati da ova vještačka promjena potreba, ukusa, rada i raspodjele stanovništva stavlja nacije u nesiguran i opasan položaj, ostavljajući ih bez čvrste osnove.

Ovo su neki od razloga koje navode protivnici državne intervencije kada je riječ o redosljedu kojim građani smatraju da treba zadovoljavati svoje potrebe i želje, a time i usmjeravati svoju djelatnost. Priznajem da sam jedan od onih koji vjeruju da izbor i inicijativa treba da dolaze odozdo, a ne odozgo, od građana, a ne od zakonodavca. Suprotna doktrina, po mom mišljenju, vodi ka uništenju slobode i ljudskog dostojanstva..

Ali, na osnovu zaključka koji je podjednako pogrešan koliko i nepravedan, znate li za šta se sada optužuju ekonomisti? Kada se protivimo subvencijama, optužuju nas da smo protiv same stvari koju se predlaže subvencionisati i da smo neprijatelji svih vrsta aktivnosti, samo zato što želimo da te aktivnosti budu dobrovoljne i da svoju pravu nagradu pronađu u sebi samima. Tako, ako tražimo da se država ne miješa u vjerska pitanja putem oporezivanja, onda smo ateisti. Ako tražimo da država ne interveniše u obrazovanje putem poreza, onda mrzimo prosvjetljenje. Ako kažemo da država ne treba davati vještačku vrijednost zemljištu ili nekoj grani industrije putem oporezivanja, onda smo neprijatelji svojine i rada. Ako smatramo da država ne treba subvencionisati umjetnike, onda smo varvari koji smatraju da su umjetnosti beskorisne.

Svim svojim snagama protestujem protiv ovakvih zaključaka. Daleko od toga da imamo apsurdnu ideju ukidanja religije, obrazovanja, svojine, rada i umjetnosti kada tražimo od države da štiti slobodan razvoj svih ovih oblika ljudske djelatnosti, bez njihovog uzdržavanja na račun jednih drugih. Naprotiv, vjerujemo da sve ove vitalne snage društva treba da se razvijaju harmonično pod uticajem slobode, i da nijedna od njih ne smije postati, kao što danas vidimo da se dešava, izvor problema, zloupotreba, tiranije i nereda.

Naši protivnici vjeruju da je djelatnost koja nije subvencionisana ili regulisana zapravo ukinuta. Mi vjerujemo suprotno. Njihova vjera je u zakonodavca, a ne u čovječanstvo. Naša vjera je u čovječanstvo, a ne u zakonodavca. Tako je gospodin de Lamartin rekao: „Na osnovu ovog principa morali bismo ukinuti javne izložbe koje donose bogatstvo i čast ovoj zemlji.“

Odgovaram gospodinu de Lamartinu: Sa vaše tačke gledišta, ne subvencionisati znači ukinuti, jer, polazeći od pretpostavke da ništa ne postoji osim po volji države, zaključujete da ništa ne može opstati ukoliko ga porezi ne održavaju u životu. Ali okrećem protiv vas primjer koji ste sami izabrali i ukazujem vam na najveću, najuzvišeniju od svih izložbi, onu koja se temelji na najliberalnijoj, najuniverzalnijoj koncepciji, pa čak mogu upotrijebiti i riječ „humanitarnoj“, koja ovdje nije pretjerana – izložbu koja se sada priprema u Londonu,⁽⁴⁾ jedinu u kojoj se nijedna vlada ne miješa i koju nijedan porez ne finansira.

Vraćajući se na likovne umjetnosti, mogu ponoviti da postoje ozbiljni razlozi i za i protiv sistema subvencionisanja. Čitalac razumije da, u skladu sa posebnom svrhom ovog eseja, nemam potrebu ni da iznosim ove razloge ni da odlučujem između njih.

Međutim, M. de Lamartine je iznio argument koji ne mogu prećutati, jer spada u jasno definisane granice ove ekonomske studije. On je rekao:

„Ekonomsko pitanje u vezi sa pozorištima može se sažeti u jednu riječ: zaposlenost. Priroda tog zaposlenja nije važna; ono je jednako produktivno i plodno kao i bilo koje drugo. Pozorišta, kao što znate, obezbjeđuju zarade za ni manje ni više nego osamdeset hiljada radnika različitih profesija – slikara, zidara, dekoratera, krojača, arhitekata, itd., koji čine pravi život i pokretačka su snaga mnogih dijelova ovog glavnog grada. Zar ne zaslužuju vašu podršku i saosjećanje!“

Vaša podrška? Prevedite: vaše subvencije. I dalje:

„Zadovoljstva Pariza obezbjeđuju zaposlenje i dobra za potrošnju provincijama, dok luksuz bogatih predstavlja plate i hljeb za dvjesta hiljada radnika svih profila, koji žive od složene pozorišne industrije širom Republike. Upravo ta plemenita uživanja, koja proslavljaju Francusku, omogućavaju tim ljudima da zarade za život i obezbijede osnovne potrebe svojim porodicama i djeci. Njima dajete ovih šezdeset hiljada franaka. [Bravo! Bravo! Glasni aplauz.]

Što se mene tiče, moram reći: “Vrlo loše! Vrlo loše!” Ovu ocjenu, naravno, ograničavam isključivo na ekonomski argument kojim se ovdje bavimo.

Da, bar djelimično, ovih šezdeset hiljada franaka zaista će završiti kod radnika u pozorištima. Usput će se, vjerovatno, poneki zalogaj i izgubiti. Ako bismo pažljivo analizirali stvar, mogli bismo čak otkriti da će veći dio kolača završiti negdje drugo. Radnici će imati sreće ako im ostane pokoja mrvica! Ali hajde da pretpostavimo da će cijela subvencija otići slikarima, dekoraterima, krojačima, frizerima, itd. “To je ono što se vidi.”

Ali odakle dolazi tih 60.000 franaka? To je druga strana medalje, jednako važna za razmatranje kao i prva. Koji je izvor tih 60.000 franaka? I gdje bi oni otišli da ih skupštinsko glasanje nije prvo usmjerilo prema Ulici Rivoli, a odatle ka Ulici Grenelle⁽⁵⁾? To je ono što se ne vidi.

Sigurno se niko neće usuditi da tvrdi da skupštinsko glasanje iznjedrilo ovu sumu iz glasačke kutije; da je to čista dodatna vrijednost nacionalnom bogatstvu; da bi, bez tog čudesnog glasanja, tih šezdeset hiljada franaka ostalo nevidljivo i neopipljivo. Mora se priznati da sve što skupštinska većina može učiniti jeste da odluči da se taj novac uzme s jednog mjesta i pošalje na drugo, i da će novac stići na jedno odredište samo tako što je skrenut sa drugog.

S obzirom na to, jasno je da poreski obveznik koji je oporezovan jednim frankom više neće imati taj franak na raspolaganju. Jasno je da će biti lišen zadovoljstva u iznosu od jednog franka i da će radnik, ko god to bio, koji bi mu omogućio to zadovoljstvo, biti lišen iste te zarade.

Nemojmo, dakle, podlegati djetinjoj iluziji vjerovanja da glasanje 16. maja dodaje bilo šta nacionalnom blagostanju ili zaposlenosti. Ono samo preusmjerava imovinu i zarade, i to je sve.

Hoće li se reći da se time, umjesto jednog oblika zadovoljstva i jednog tipa posla, stvaraju zadovoljenja i poslovi koji su hitniji, moralniji i racionalniji? Na ovom terenu bih mogao voditi bitku. Mogao bih reći: Oduzimajući šezdeset hiljada franaka od poreskih obveznika, vi smanjujete plate orača, kopača, stolara i kovača, a istovremeno povećavate plate pjevača, frizera, dekoratera i kostimografa. Ništa ne dokazuje da je ova druga grupa važnija od prve.

Gospodin de Lamartin ne iznosi takvu tvrdnju. On sam kaže da je pozorišni rad jednako produktivan i plodan kao i bilo koji drugi posao, ali ne i više od toga – što se može osporiti. Najbolji dokaz da pozorišni rad nije toliko produktivan kao ostali poslovi jeste to što se oporezivanjem ovih drugih poslova mora subvencionisati prvi.

Ali ovo poređenje suštinske vrijednosti i zasluga različitih vrsta poslova nije dio moje trenutne teme. Sve što ovdje želim pokazati jeste da, ako su gospodin de Lamartin i oni koji su aplaudirali njegovom argumentu vidjeli, s jedne strane, zarade onih koji zadovoljavaju potrebe glumaca, onda bi trebalo da vide i gubitak zarada onih koji zadovoljavaju potrebe poreskih obveznika. Ako to ne vide, izlažu se podsmijehu jer brkaju preusmjeravanje sredstava sa dobitkom. Ako bi dosljedno primjenjivali svoju doktrinu, tražili bi beskonačne subvencije; jer ono što važi za jedan franak i za šezdeset hiljada franaka, važi, pod istim okolnostima, i za milijardu franaka.

Kada je riječ o porezima, gospodo, dokažite njihovu korisnost argumentima koji imaju neko utemeljenje, a ne tom žalosnom tvrdnjom: „Javna potrošnja održava radničku klasu u životu.“ Takva tvrdnja skriva činjenicu koju je neophodno razumjeti: naime, da je javna potrošnja uvijek zamjena za privatnu potrošnju i da, kao rezultat toga, ona može podržati jednog radnika umjesto drugog, ali ne dodaje ništa opštem stanju radničke klase u cjelini.

Pitanja za razmišljanje

1. Pobornici državne potrošnje na sportske stadione često tvrde da ovakvo javno trošenje povećava zaposlenost. Ocijenite ovaj stav.
2. Američka savezna vlada troši milijarde dolara na subvencionisanje poljoprivrede. Da li ove subvencije povećavaju zaposlenost i proizvodnju? Objasnite.