Dio 1.11: Produktivnost je ključ visokog životnog standarda
„Potrošnja je jedini cilj i svrha svake proizvodnje; interes proizvođača treba uzeti u obzir samo do one mjere koja je potrebna za unapređenje interesa potrošača.“(12)
Kao što je Adam Smit primijetio prije skoro 250 godina, potrošnja je cilj svake proizvodnje. Ali, potrošnja dolazi prije proizvodnje samo u rječniku. Prihodi i životni standard ne mogu rasti bez povećanja proizvodnje dobara i usluga koje ljudi cijene.
Elon Mask, osnivač Tesle i inovator u oblasti svemirskih tehnologija, nedavno je vješto ovo istakao izjavom: „Ako ne pravite stvari, nećete imati stvari.“ Mask je kritikovao ideju da vladine subvencije mogu zamijeniti izgubljenu proizvodnju tokom pandemije COVID-19. Kako je Mask rekao: „Ideja da možete jednostavno slati čekove svima i da će sve biti u redu nije tačna.“ Njegova poenta je potpuno tačna. Vladini čekovi ne mogu omogućiti kupovinu više dobara i usluga ako ne bude dostupno više dobara i usluga. Umjesto toga, samo će dovesti do većih cijena, što se i dogodilo tokom 2021. i 2022. godine.
Veza između više dobara i usluga koje ljudi vrednuju i višeg životnog standarda je jednostavna. Slično tome, uništavanje dobara i usluga koje ljudi vrednuju pogoršaće stanje društva. Ove tvrdnje su toliko intuitivno očigledne da bi se činilo nepotrebnim naglašavati ih. Ipak, neke vlade su usvajale politike zasnovane na pogrešnoj ideji da uništavanje dobara koristi društvu.
Godine 1933, Kongres Sjedinjenih Američkih Država usvojio je Zakon o prilagođavanju poljoprivrede (AAA) u pokušaju da smanji ponudu poljoprivrednih proizvoda i tako spriječi pad njihovih cijena. U okviru ovog zakonodavstva New Deal-a, savezna vlada je plaćala farmerima da preoru dijelove svojih zasada pamuka, kukuruza, pšenice i drugih kultura. Farmerima krompira plaćano je da prskaju krompir bojom kako bi ga učinili nepodesnim za ljudsku potrošnju. Zdrava stoka, ovce i svinje su klane i sahranjivane u masovnim grobnicama kako bi se spriječilo njihovo plasiranje na tržište. Samo u 1933. godini, ubijeno je šest miliona svinja u okviru ovog programa. Vrhovni sud je 1936. godine proglasio zakon neustavnim, ali je on dok je bio na snazi spriječio da milioni poljoprivrednih proizvoda dođu do američkih potrošača. Štaviše, čak i danas, zbog toga što su na snazi neki elementi ovog zakona, vlada nastavlja da plaća raznim poljoprivrednicima da bi ograničili svoju proizvodnju, što povećava cijene za potrošače. Iako su politički zahtjevi onih koji imaju koristi od ovih politika razumljivi, takvi programi uništavaju vrijedne resurse i stvaraju vještački visoke cijene. Ove vrste politika čine ekonomiju siromašnijom i povećavaju teret za ugrožene zajednice i domaćinstva s niskim prihodima.
Sjedinjene Američke Države nijesu jedine koje podliježu političkom pritisku da „podrže“ farmere uz ogromne troškove za poreske obveznike i potrošače. Zajednička poljoprivredna politika (CAP) Evropske unije jedan je od najvećih i najkontroverznijih dijelova budžeta EU (kao što je raspravljano u Dijelu 9).
Program „Keš za krševe“ iz 2009. godine u SAD pruža još jedan primjer političara koji pokušavaju da unaprijede razvoj uništavanjem produktivne imovine – u ovom slučaju, polovnih automobila. U okviru ovog programa, prodavcima automobila plaćano je između 3.500$ i 4.500$ za uništavanje starih automobila koja su zamijenjena za nova vozila. Prodavci su bili obavezni da unište motore automobila pomoću rastvora natrijum-silikata, a zatim da automobile pošalju na otpad, čime se osiguravalo da čak ni dijelovi automobila ne mogu biti korišćeni u budućnosti. Zagovornici ovog programa su tvrdili da će ova politika omogućiti oporavak automobilske industrije podsticanjem ljudi da kupuju nove automobile, iako novi automobili koštaju više od polovnih. Zbog pada ponude, cijena polovnih automobila je porasla. Kao rezultat, potrošači su trošili više na nove i polovne automobile, što znači da je manje novca bilo na raspolaganju za štednju ili potrošnju na druge prozivode. Tako je program „Keš za krševe“ propao u namjeri da podstakne ukupnu tražnju. U suštini, poreski obveznici su platili 3 milijarde dolara subvencija za kupovinu novih automobila, dok je uništeno oko 700.000 polovnih automobila vrijednih oko 2 milijarde dolara. Oni koji su mogli da priušte nove automobile bili su subvencionisani, dok su ljudi s nižim i srednjim prihodima, koji zavise od polovnih automobila, bili kažnjeni. Očekivano, prodaja novih automobila drastično je opala kada je program istekao.(13) Njemačka je takođe uvela program za uništavanje starih automobila, za koji se procjenjuje da je poreske obveznike koštao više od 7 milijardi dolara, što je više nego dvostruko više od troškova programa u Sjedinjenim Američkim Državama.
Slični programi postojali su u mnogim istočnoevropskim zemljama, uključujući Rusiju i Slovačku. Između 2005. i 2015. godine, Rumunija je sprovela program pod nazivom „Rabla“ (krš), u okviru kojeg je više od 525.000 automobila starijih od osam godina uništeno u zamjenu za vaučere vrijedne do 1.500 eura. Pojedinac je mogao predati do tri stara automobila za vaučere koji su se mogli iskoristiti za kupovinu novih vozila.
Ako je uništavanje automobila dobra ideja, zašto ne bismo zahtijevali od svih da svake godine unište svoje automobile? Zamislite koliko bi novih automobila bilo prodato. Ali to nije održiva ekonomija. Možete pomoći određenim proizvođačima povećanjem oskudice njihovih proizvoda, ali ne možete poboljšati opštu dobrobit društva uništavanjem tržišno vrijednih dobara. Politike ovog tipa su kontraproduktivne i štetne za društvo.
Jedan suptilniji oblik uništavanja uključuje vladine politike koje povećavaju oportunitetne troškove sticanja različitih dobara. Svjetska banka je u svojoj publikaciji Detox Development 2023 pokazala da globalne subvencije za fosilna goriva, poljoprivredu i ribarstvo pogoršavaju kvalitet vazduha, zemlje i okeana, štete ljudima, planeti i ekonomijama.(14) Prema ovoj publikaciji, globalne subvencije za fosilna goriva, poljoprivredu i komercijalno ribarstvo iznose preko 7 triliona dolara, što je oko 8% globalnog BDP-a. Direktno vladino finansiranje u ovim sektorima, odnosno eksplicitne subvencije, iznosi oko 1,25 triliona dolara. Pored ovih eksplicitnih subvencija, širi uticaj na ljude i planetu, poznat kao implicitne subvencije, iznosi preko 6 triliona dolara godišnje. Poljoprivreda, ključni sektor za prehranu svijeta i zapošljavanje milijardu ljudi, subvencionisana je na načine koji podstiču neefikasnost, nejednakost i neodrživost. Subvencije su krive za 14% godišnjeg smanjenja šumskih površina podsticanjem uzgoja usjeva u blizini šumskih područja. Nažalost, teret ovih implicitnih subvencija nesrazmjerno pada na siromašne. Zemlje širom svijeta troše 35,4 milijarde dolara godišnje na subvencije za komercijalno ribarstvo (podaci iz 2018. godine). Ove subvencije ostavljaju hiljade zajednica koje zavise od ribarstva da se bore protiv subvencionisanih rivala, ugrožavajući prehrambenu sigurnost miliona ljudi jer industrijske flote iz udaljenih zemalja iscrpljuju zalihe ribe iz njihovih okeana. Zapadna Afrika, gdje ribarstvo može biti pitanje života i smrti za lokalno stanovništvo, posebno je pogođena. Od 1990-ih godina, kada su strane flote, uglavnom iz EU i Kine, počele da love ribu u velikim industrijskim količinama, postalo je nemoguće za mnoge lokalne ribare da zarade za život ili prehrane svoje porodice.
Političari i zagovornici vladinih programa subvencija obično preuveličavaju njihove koristi i hvale se brojem radnih mjesta koja su stvorena ovim programima. Ovo čini ekonomsku pismenost posebno važnom. Iako se zaposlenost često opisuje kao sredstvo za stvaranje bogatstva, moramo se sjetiti da nijesu dodatna radna mjesta ta koja poboljšavaju našu ekonomsku dobrobit, već radna mjesta koja proizvode dobra i usluge koje ljudi cijene. Kada se zaboravi ova osnovna činjenica, ljudi često bivaju zavedeni da prihvate programe koji smanjuju bogatstvo umjesto da ga stvaraju.
Fokus na vještačko stvaranje radnih mjesta može biti izuzetno zavaravajući. Kao što smo već raspravili u djelovima 1-9, veliki francuski ekonomista Frederik Bastijat jasno je ukazao na ovu zabludu u primjeru o razbijenom prozoru iz eseja „Ono što se vidi i ono što se ne vidi“ (Ce qu’on voit et ce qu’on ne voit pas, 1850):
„Jeste li ikada bili svjedok ljutnje dobrog trgovca, Džejmsa Gudfeloua, kada je njegov nemarni sin slučajno razbio staklo? Ako ste prisustvovali takvoj sceni, sigurno ćete potvrditi da je svaki od posmatrača, čak i ako ih je bilo trideset, očigledno zajedničkim konsenzusom ponudio nesrećnom vlasniku ovu uobičajenu utjehu: ‘Nije svako zlo za zlo. Svi moraju živjeti, a šta bi bilo sa staklarima da se prozori nikada ne razbijaju?’
Ovaj oblik utjehe sadrži čitavu teoriju koju bi bilo dobro razotkriti u ovom jednostavnom slučaju, jer je upravo ona ta koja, nažalost, reguliše većinu naših ekonomskih institucija.
Pretpostavimo da popravka štete košta šest franaka, i vi kažete da nesreća donosi šest franaka staklarevom poslu – da podstiče taj posao u iznosu od šest franaka – ja to prihvatam; nemam šta prigovoriti; rezonujete ispravno. Staklar dolazi, obavlja svoj zadatak, dobija svojih šest franaka, trlja ruke i, u svom srcu, blagosilja nemarnog dječaka. Sve ovo je ono što se vidi.
Ali, ako, s druge strane, zaključite, kao što je to često slučaj, da je dobro razbijati prozore, da to uzrokuje cirkulaciju novca i da će opšte podsticanje industrije biti rezultat toga, prisiljavate me da kažem: ‘Stanite! Vaša teorija je ograničena na ono što se vidi; ona ne uzima u obzir ono što se ne vidi.’
Ono što se ne vidi je da, kako je naš trgovac potrošio šest franaka na jednu stvar, on ih ne može potrošiti na drugu. Ono što se ne vidi je da, u slučaju da nije morao zamijeniti prozor, on bi, možda, zamijenio svoje stare cipele ili dodao još jednu knjigu svojoj biblioteci. Ukratko, on bi na neki način upotrijebio svojih šest franaka, što mu je ova nesreća onemogućila.“(15)
Bastijat ispravno usmjerava našu pažnju na bogatstvo, a ne na proizvodnju. Stvaranje tražnje za novom proizvodnjom uništavanjem već postojećih vrijednih dobara nije efikasan način da se unaprijedi društvena dobrobit.
Važno je, međutim, zapamtiti da se argument odnosi na namjerno uništavanje stvari kako bi se zamijenile. Ako su stvari uništene nesrećnim slučajem (recimo, gradom) ili od strane nekoga ko traži ličnu korist od uništenja (recimo, lopov koji razbije prozor kako bi ukrao nakit), tada popravka prozora, čak i uz cijenu propuštene proizvodnje drugdje, ima smisla.
Bastijatova „zabluda razbijenog prozora“ veoma se razlikuje od jednako poznate hipoteze slomljenog prozora(16) Džejmsa Kv. Vilsona i Tomasa Kelinga. Ova hipoteza tvrdi da prisutnost nereda stvara strah kod građana, koji postaju uvjereni da je područje nesigurno. Ovo povlačenje iz zajednice slabi društvene kontrole koje su prethodno držale kriminalce pod kontrolom. Kada se ovaj proces jednom pokrene, on se pojačava. Nered izaziva kriminal, a kriminal izaziva dodatni nered i još više kriminala. Ovo je jasan primjer onoga što ekonomisti nazivaju „negativnom eksternalijom“.