Stvaranje radnih mjesta vs. stvaranje bogatstva

Autor: Dwight R. Lee

Pitanje za razmišljanje: Da li vlada treba da pravi vojne baze i gradi puteve da bi stvarala radna mjesta?

Vladine politike se često ocjenjuju prema tome koliko radnih mjesta stvaraju. Ograničavanje uvoza smatra se načinom zaštite i stvaranja domaćih radnih mjesta. Poreske olakšice i rupe u zakonima često se opravdavaju kao načini za povećanje zaposlenosti u privilegovanim djelatnostima. Predsjednici se s ponosom hvale brojem radnih mjesta stvorenih u ekonomiji tokom njihovih mandata. Navodno, što se više radnih mjesta stvori, to je administracija uspješnija. Vjerovatno nikada nije postojao vladin program potrošnje čiji zagovornici nijesu istakli da otvara nova radna mjesta. Čak se i ratovi često posmatraju kao prilika sa „svijetlom stranom“ otvaranja novih radnih mjesta.

Naravno, nema ništa loše u stvaranju radnih mjesta. Raditi na poslovima važan je način na koji ljudi stvaraju bogatstvo. Tako je stavljanje fokusa na otvaranje radnih mjesta razumljivo. Međutim, lako je zaboraviti da je stvaranje većeg bogatstva ono što zaista želimo postići, dok su radna mjesta samo sredstvo koje vodi ostvarenju tog cilja. Kada se ta bazična činjenica zaboravi, ljudi lako budu zavedeni argumentima koji stvaranje radnih mjesta uzdižu na nivo cilja samog po sebi. Iako ti argumenti mogu zvučati uvjerljivo, oni se koriste za podršku politikama koje uništavaju bogatstvo umjesto da ga stvaraju. Razmotriću nekoliko, od nažalost, brojnih primjera.

Otvaranje novih radnih mjesta nije problem

Svrha svih ekonomskih aktivnosti jeste da se sa ograničenim resursima (uključujući ljudski rad) proizvede što je moguće više vrijednosti. Međutim, bez obzira koliko uspijemo da pomjerimo granice oskudnosti, te granice nikada neće nestati. Oskudnost će nas zauvijek sprječavati da obezbijedimo sve što želimo. Uvijek će postojati više poslova koje treba obaviti od onih koje možemo obaviti. Dakle, otvaranje novih radnih mjesta nije problem. Problem je stvaranje radnih mjesta u kojima ljudi proizvode najviše vrijednosti. To je suština nepotvrđene priče o inženjeru koji je, prilikom posjete Kini, naišao na veliku grupu radnika koji su gradili branu koristeći krampove i lopate. Kada je inženjer ukazao nadzorniku da bi posao mogao biti završen za nekoliko dana, umjesto za više mjeseci, ako bi radnici koristili motorizovanu opremu za zemljane radove, nadzornik je odgovorio da bi takva oprema uništila mnogo radnih mjesta. „Ah,“ odgovorio je inženjer, „mislio sam da vam je cilj izgradnja brane. Ako vam je cilj više poslova, zašto ne date ljudima kašike umjesto lopata?“

Kako često kažem svojim studentima na Univerzitetu u Džordžiji, zaposlio bih svakog stanovnika našeg univerzitetskog grada Atine ako bi pristali da rade za mene po dovoljno niskoj cijeni, recimo za pet centi mjesečno. Smanjite tu platu još malo i zaposlio bih svakoga u cijeloj državi Džordžiji. Da angažujem radnike po tim uslovima, mogao bih ostvariti profit tako što bih im dao da prave brane koristeći kašike. Naravno, studenti odmah shvataju da je moja ponuda besmislena, jer mogu zaraditi mnogo više radeći za druge poslodavce, što ukazuje na još važniji razlog zbog kojeg je moja ponuda besmislena – fokusiranje samo na broj poslova zanemaruje vrijednost koja se stvara, ili se ne stvara. Više vrijednosti će biti proizvedeno u bolje plaćenim poslovima koje moji studenti mogu dobiti, nego u onima koje im ja nudim. Velika prednost plata koje nastaju na otvorenom tržištu rada jeste ta što privlače ljude ne u bilo kakvo zaposlenje, već u ono koje ima najveću vrijednost.

Još jedna prednost tržišnih plata je ta što one primoravaju poslodavce da uzmu u obzir oportunitetni trošak zapošljavanja radnika – njihovu vrijednost u alternativnim poslovima – i da budu neprestano oprezni u traženju načina da smanje broj radnih mjesta stvaranjem iste vrijednosti sa manje radnika. Sav ekonomski napredak proizlazi iz mogućnosti da se obezbijede isti ili poboljšani proizvodi i usluge sa manje radne snage, čime se neka radna mjesta eliminišu i radnici oslobađaju za povećanje proizvodnje u novim, produktivnijim poslovima. Nerazumijevanje ovog izvora rasta prosperiteta objašnjava široko rasprostranjenu podršku destruktivnim javnim politikama.

Dinamitom ka više radnih mjesta

Nekih 1840-ih godina jedan francuski političar je ozbiljno predložio da se dignu u vazduh željezničke pruge kod Bordoa na liniji od Pariza do Španije kako bi se stvorilo više radnih mjesta u Bordou. Teret bi morao biti prebačen s jednog voza na drugi, a putnicima bi trebali hoteli, a sve to bi sve značilo više radnih mjesta. (Ovaj prijedlog je analiziran i osporen od strane ekonomiste i esejiste iz devetnaestog vijeka Frederika Bastijata u djelu Economic Sophisms (Ekonomski sofizmi), str. 94-95, dostupnom preko Fondation for Economic Education (Fondacije za ekonomsko obrazovanje).)

Ovaj prijedlog je čak apsurdniji od mog prijedloga da zapošljavam ljude za pet centi mjesečno. Bar bih zapošljavao radnike da proizvode nešto vrijedno, umjesto da djelimično popravljaju štetu koja je bespotrebno nanesena. Nažalost, apsurdnost ne sprječava da se ekonomski destruktivne politike predlažu i sprovode. Koristeći opravdanje otvaranja novih radnih mjesta, političari često donose zakone koji povećavaju napore potrebne za proizvodnju određene vrijednosti.

Jedan od argumenata za ograničavanje uvoza jeste da će to stvoriti (ili zaštititi) domaća radna mjesta. Istina, to će stvoriti neka domaća radna mjesta, isto kao što bi uništavanje dijela željezničke pruge stvorilo domaća radna mjesta. Ali, baš kao i prekid željezničke linije, ograničenja uvoza povećavaju troškove pribavljanja vrijednih proizvoda. Jedini razlog zbog kojeg neka zemlja uvozi proizvode jeste taj što ih je na taj način najjeftinije nabaviti; potrebno je manje radnika da se ti proizvodi dobiju kroz spoljnu trgovinu nego da se direktno proizvode u zemlji. Na taj način, trgovina djeluje kao tehnološki napredak – oslobađa radnu snagu i omogućava povećanje proizvodnje dobara i usluga dostupnih za potrošnju. Ograničenja uvoza stvaraju radna mjesta na isti način kao što bi to uradilo rušenje naših pruga, bombardovanje naših fabrika ili zahtijevanje da radnici koriste lopate umjesto moderne mašinerije za zemljane radove..

Uvijek imajte na umu da je otvaranje novih radnih mjesta sredstvo, a ne krajnji cilj ekonomske aktivnosti. Krajnji cilj je stvaranje bogatstva.

Stvaranje državnih radnih mjesta

Zbog toga što ljudi imaju tendenciju da posmatraju radna mjesta kao cilj, a ne kao sredstvo, lako ih je zavarati da podrže vladine programe uz obrazloženje da će se otvoriti radna mjesta. Svi smo čuli kako se ljudi zalažu za vojne baze, izgradnju autoputeva i ekološke propise za poslovanje upravo iz tih razloga. Da bi opravdali trošenje sredstava, vladini organi često sprovode analize koristi i troškova, pri čemu se novostvorena radna mjesta računaju kao korist. To je isto kao da sate koje radite da biste zaradili dovoljno novca za kupovinu automobila računate kao jednu od prednosti tog automobila. Radna mjesta stvorena vladinim projektom zapravo predstavljaju trošak projekta: oportunitetni trošak. Radnici angažovani u vladinim aktivnostima mogli bi stvarati vrijednost radeći nešto drugo. Ključno pitanje nije da li vladin projekat stvara radna mjesta, već da li radnici na tim poslovima stvaraju više bogatstva nego što bi stvarali na drugim poslovima. Ovo je pitanje koje zagovornici vladinih programa ne žele da postave. Da se ono zaista postavlja, bilo bi mnogo manje niskoproduktivnih poslova u javnom sektoru i mnogo više visoko produktivnih poslova u privatnom sektoru.

Zaključna pitanja: Ako želimo veći životni standard, da li je važnije da stvaramo radna mjesta ili da stvaramo bogatstvo? U čemu je razlika?