Dio 2 Završna razmatranja o institucijama i politikama

Ekonomska teorija jasno je utvrdila da će sedam elemenata predstavljenih u ovom dijelu knjige imati pozitivan uticaj na učinak ekonomija. Koliki će taj uticaj biti? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebna je mjera kvaliteta institucija. Sredinom 1980-ih, Fraser Institut iz Vankuvera u Kanadi započeo je rad na projektu razvoja međunarodne mjere ekonomske slobode. Nekoliko vodećih naučnika, uključujući dobitnike Nobelove nagrade Miltona Friedmana, Garyja Beckera i Douglassa Northa, učestvovalo je u ovom poduhvatu. Rezultat je bio Indeks ekonomske slobode svijeta (EFW). Ovaj indeks sada izdaje mreža instituta širom svijeta u više od 90 zemalja i mjeri koliko su institucije i politike jedne zemlje usklađene s ekonomskom slobodom, odnosno s ličnim izborom, privatnim vlasništvom, dobrovoljnom razmjenom i konkurentnim tržištima.

Mjera EFW koristi četrdeset i dvije odvojene komponente za izračunavanje ocjena u pet glavnih oblasti: veličina vlade, zaštita prava na vlasništvo i sprovođenje ugovora, pristup stabilnom novcu, međunarodna razmjena i regulacija kredita, rada i poslovanja. Sažeti rejting na skali od 0 do 10 dostupan je za 123 zemlje. Indeks se ažurira svake godine.

U velikoj mjeri, indeks EFW odražava sedam ključnih elemenata predstavljenih ranije u ovoj knjizi. Da bi postigla visoki rejting EFW, zemlja mora pružiti sigurnu zaštitu privatnog vlasništva, nepristrasno sprovođenje ugovora i stabilno monetarno okruženje. Takođe, mora zadržati niske poreze, izbjegavati stvaranje prepreka koje obeshrabruju domaću ili međunarodnu trgovinu i osloniti se više na tržišta nego na državne izdatke i regulacije za alokaciju proizvoda i resursa.

Neki bi mogli pomisliti da je indeks EFW mjera „kapitalizma“ na jednom kraju spektra i „socijalizma“ na drugom. Budući da su ovi pojmovi dvosmisleni i znače različite stvari različitim ljudima, rijetko ih koristimo. Strogo govoreći, socijalizam podrazumijeva državno vlasništvo nad primarnim sredstvima proizvodnje. Pojam „socijalizam“ ponekad se koristi za opisivanje sistema u zemljama poput Danske, Finske i Švedske, koje imaju visok nivo državne potrošnje. Pažljivo istraživanje ovih skandinavskih zemalja otkriva da, iako svaka može imati veći javni sektor od prosječnog i više poreze nego što je poželjno, one su i dalje obilježene privatnim vlasništvom, slobodnom trgovinom, minimalnom regulacijom poslovanja i širokom upotrebom tržišta. Ove osobine su praktično suprotnost socijalizmu. Ekonomska organizacija skandinavskih zemalja znatno se razlikuje od one u Venecueli, Kubi, Sjevernoj Koreji i Kini, socijalističkim zemljama s državnim vlasništvom u mnogim sektorima ekonomije.

Slično tome, kapitalizam se često koristi za označavanje ekonomija koje se značajno razlikuju po stepenu regulacije, kontrola cijena, trgovinskih ograničenja i sigurnosti vlasničkih prava. Umjesto takvih dvosmislenih izraza poput „kapitalizam“ i „socijalizam“, indeks EFW pruža tačniju mjeru stepena u kojem se zemlje oslanjaju na lični izbor, dobrovoljnu razmjenu i cijene određene tržištem, umjesto na političko odlučivanje i centralno planiranje za alokaciju dostupnih resursa i vođenje investicija.

Ako su institucionalni i politički faktori navedeni ovdje važni, zemlje s dosljedno visokim rejtingom EFW trebalo bi da postignu bolje ekonomske rezultate od zemalja s dosljedno niskim rejtingom EFW. Pogledajmo da li je to slučaj.

Tabela 13 prikazuje podatke o prihodima po glavi stanovnika za 2019. godinu i njihovom rastu za deset zemalja s najvišim i najnižim rejtingom EFW tokom 2000–2019. Među 123 zemlje i jurisdikcije za koje su dostupni podaci EFW tokom ove dvije decenije, sljedeće zemlje se izdvajaju kao najviše slobodne ekonomije: Hong Kong, Singapur, Švajcarska, Novi Zeland i Sjedinjene Države. Na drugom kraju spektra, Alžir, obje Kongo države, Mjanmar i Venecuela nalaze se među najmanje slobodnim ekonomijama.

Kako se porede prihodi i stope rasta? Prosječan prihod po glavi stanovnika u deset najviše slobodnih ekonomija iznosio je 62.476 dolara, što je gotovo 14 puta više od prosjeka (4.520 dolara) za deset najmanje slobodnih ekonomija. Ne samo da su deset najviše slobodnih ekonomija imale značajno viši nivo prihoda, već su i brže rasle. Stopa rasta BDP-a po glavi stanovnika za deset najviše slobodnih ekonomija prosječno je iznosila 1,7 posto godišnje tokom 2000–2019, u poređenju s 1,41 posto za deset najmanje slobodnih ekonomija.

PPP je jednostavno statistički način omogućavanja poređenja kada se cijene za isti proizvod (obično onaj s kojim je teško trgovati poput frizure) razlikuju među zemljama. Ako frizeri naplaćuju 3 dolara za šišanje u Taškentu i 40 dolara u New Yorku, poređenje stvarnih prihoda podcijenilo bi dobrobit Uzbeka. Prema konvenciji, ne-američke valute se revalorizuju kako bi se mogao kupiti isti fizički skup robe koji se može kupiti za taj iznos u SAD-u.⁽⁷³⁾

Pažljivi čitaoci mogu primijetiti da Tabela 13 (i naredna Tabela 14) prikazuju prihode koristeći valutu zvanu „međunarodni dolari“, procijenjenu na osnovu pariteta kupovne moći (PPP).

Tabela 14 pruža podatke od 2005. do 2021. godine o rejtingu EFW-a, BDP-u po glavi stanovnika za 2021. godinu i stopi rasta BDP-a po glavi stanovnika za nekoliko tranzicionih zemalja. I Gruzija i Jermenija imaju visoke EFW rejtinge i spadaju u grupu ekonomski najslobodnijih zemalja, što ukazuje na povoljno okruženje za ekonomske slobode. Stope rasta BDP-a po glavi stanovnika za obje zemlje takođe su relativno visoke. Nasuprot tome, Azerbejdžan i Ukrajina spadaju u grupu najmanje slobodnih zemalja. Međutim, važno je napomenuti da na nivo ekonomskog razvoja ovih zemalja utiče mnoštvo faktora koji nijesu obuhvaćeni rejtingom EFW-a. Faktori poput geopolitičkih karakteristika, stalnih vojnih sukoba, osjetljivosti na vanjske šokove, različitih dostupnosti resursa i stalne nestabilnosti rasta BDP-a mogu doprinijeti uočenim razlikama u BDP-u po glavi stanovnika i stopama rasta.

Grafik 15 dijeli 123 zemlje na kvartili ili četiri jednako velike grupe, raspoređene od najnižeg do najvišeg rejtinga EFW-a. Trideset i jedna zemlja s najvišim prosječnim rejtingom ekonomskih sloboda čini gornji kvartil. Trideset i jedna zemlja sa slijedećim najvišim rejtingom čini drugi kvartil, i tako dalje. Prosječan nivo prihoda i stope rasta za svaku od četiri grupe izraženi su u zajedničkoj valuti, američkim dolarima iz 2017. godine.

Isti obrazac se pojavljuje u Grafiku 15 kao i u Tabeli 13. Slobodnije ekonomije među 123 zemlje ostvaruju i veće prihode po glavi stanovnika i brži rast. Najslobodnije zemlje imale su prosječan prihod po glavi stanovnika od 50.619 dolara u 2019. godini, što je više od osam puta u odnosu na prosječnih 5.911 dolara u najmanje slobodnim zemljama. Uočena je snažna pozitivna povezanost između ekonomske slobode i BDP-a po glavi stanovnika u različitim kvartilima.

Iako podaci iz Grafika 15 nijesu prilagođeni za druge faktore koji bi mogli uticati na BDP po glavi stanovnika, detaljnija statistička analiza pokazuje da snažna pozitivna veza između dosljedno visokih nivoa ekonomske slobode i prihoda ostaje i nakon prilagođavanja za druge glavne faktore koji mogu uticati na nivo prihoda. Slično tome, kako pokazuje Grafik 15, prosječna godišnja stopa rasta u gornjoj grupi iznosila je 2,2%, u poređenju s 1,3% za donju grupu. Prosječne stope rasta za tri najmanje slobodna kvartila bile su slične, ali su sve bile znatno niže od prosjeka za najviši kvartil.

Izvori

• Svjetska banka, Indikatori svjetskog razvoja (2022);

• Gwartney i dr., Ekonomske slobode u svijetu: Godišnji izvještaj za 2021 (Vankuver: Fraser Institut, 2021).

• Napomena: Podaci o rastu su prilagođeni kako bi se kontrolisale promjene u ekonomskoj slobodi tokom posmatranog perioda i početni nivo prihoda.

Neki tvrde da tržišne ekonomije "ostavljaju siromašne iza sebe." Kako se, onda, stope siromaštva u slobodnijim ekonomijama upoređuju s onima u zemljama s manjom ekonomskom slobodom? Svjetska banka pruža podatke o stopama ekstremnog i umjerenog siromaštva. Stopa ekstremnog siromaštva odnosi se na procenat stanovništva s prihodom manjim od 2,15 dolara dnevno, dok se stopa umjerenog siromaštva stopa umjerenog siromaštva odnosi na dio stanovništva s prihodom manjim od 3,65 dolara dnevno (mjereno u međunarodnim dolarima iz 2011).

Grafik 16 pruža podatke o stopama ekstremnog i umjerenog siromaštva u 2019. godini, raspoređene prema kvartilima na bazi stepena ekonomskih sloboda od najmanje do najviše slobodnih ekonomija. Očigledno je da su stope siromaštva bile znatno niže u slobodnijim ekonomijama. Stopa ekstremnog siromaštva u 2019. godini iznosila je 34,1% za najmanje slobodne ekonomije, ali samo 0,9% za najslobodnije ekonomije. Slično tome, stopa umjerenog siromaštva iznosila je 53,2% za najmanje slobodan kvartil, u poređenju s samo 2,0% za najslobodniji kvartil. Dva srednja kvartila imala su stope ekstremnog i umjerenog siromaštva koje su bile između onih u najmanje i najslobodnijim ekonomijama.

Izvor: Gwartney i dr., Ekonomske slobode u svijetu: Godišnji izvještaj za 2021. (Vankuver: Fraser Institut, 2021).

Štaviše, detaljnija analiza pokazuje da zemlje koje se kreću ka većoj ekonomskoj slobodi ostvaruju veća smanjenja stopa siromaštva nego one koje ostaju manje slobodne. Ovi odnosi ostaju dosljedni čak i nakon prilagođavanja za geografske i lokacijske faktore, prijem strane pomoći i političke institucije.

Iz ovih podataka jasno je da je ekonomska izvedba znatno bolja u zemljama s većom ekonomskom slobodom. Ali kakav je uticaj ekonomske slobode na šire pokazatelje kvaliteta života, poput očekivanog životnog vijeka i kvaliteta životne sredine?

Grafik 17 prikazuje podatke Svjetske banke o očekivanom trajanju života za zemlje raspoređene prema kvartilima na bazi stepena ekonomskih sloboda. Ljudi koji žive u zemljama s većom ekonomskom slobodom žive duže. Prosječan životni vijek osoba koje žive u najslobodnijem kvartilu zemalja iznosi 81,1 godinu, u poređenju sa samo 65,9 godina za osobe koje žive u najmanje slobodnom kvartilu zemalja. Dakle, ljudi koji žive u najslobodnijim ekonomijama uživaju čak 15 dodatnih godina života u poređenju s onima u najmanje slobodnim zemljama.

Izvor: Gwartney i dr., Ekonomske slobode u svijetu: Godišnji izvještaj za 2021. (Vankuver: Fraser Institut, 2021).

Ekološka pitanja postaju sve važnija u javnim raspravama posljednjih godina. Kakav uticaj ekonomske slobode imaju na životnu sredinu? Yale Centar za pravo i politiku zaštite životne sredine objavljuje sveobuhvatan Indeks ekoloških performansi (EPI) za 180 zemalja. Ovaj indeks ocjenjuje kvalitet i performanse zemalja u širokom spektru ekoloških oblasti. Skala indeksa kreće se od 0 do 100, pri čemu veće vrijednosti ukazuju na viši kvalitet životne sredine.

Grafik 18 prikazuje prosječan EPI rezultat zemalja grupisanih po kvartilima ekonomske slobode. Prosječan EPI za najslobodniji ekonomski kvartil iznosio je 73,7, u poređenju sa 62,7 za drugi najslobodniji kvartil, i 52,8 odnosno 45,0 za dva najmanje slobodna kvartila. Ovi podaci pokazuju snažnu pozitivnu povezanost između ekonomskih sloboda i kvaliteta životne sredine.

U velikoj mjeri, tražnja za čistijom životnom sredinom raste s povećanjem prihoda. Dakle, kako ekonomska sloboda povećava prihod po glavi stanovnika, ona takođe povećava tražnju za boljim ekološkim uslovima. Stoga, pozitivna povezanost između ekonomskih sloboda i kvaliteta životne sredine predstavlja očekivan rezultat.

Izvori

• Gwartney i dr., Ekonomske slobode u svijetu: godišnji izvještaj za 2021. (Vankuver: Fraser Institut, 2021).

• Z. Wendling i dr., Izvještaj o ekološkim performansama za 2018. (New Haven, CT: Yale Centar za pravo i politiku zaštite životne sredine, 2018), epi.envirocenter.yale.edu.

• Napomena: Podaci EPI-a nijesu dostupni za Hong Kong i Siriju.

Da li ekonomske slobode garantuju da će neka zemlja moći da postigne visok nivo prihoda? Može li zemlja s malim stepenom ekonomskih sloboda ipak ostvariti visok BDP po glavi stanovnika? Analiza ekonomskih sloboda i BDP-a po glavi stanovnika za 123 zemlje s podacima iz EFW-a u periodu 2000–2019 daje odgovore na oba pitanja. Ovi podaci pokazuju da, praktično bez izuzetka, zemlje s visokim rejtingom ekonomskih sloboda rastu brže i postižu veće nivoe prihoda. Nasuprot tome, osim nekoliko vodećih svjetskih izvoznika nafte, nijedna zemlja nije uspjela da postigne visok nivo prihoda po glavi stanovnika bez visokog stepena ekonomskih sloboda. Ova bliska veza između ekonomskih sloboda i visokog prihoda po glavi stanovnika naglašava važnost ekonomskih institucija.

Test teorije je njena sposobnost da predvidi stvarne ishode. I ekonomska teorija i empirijski dokazi ukazuju na to da zemlje rastu brže, ostvaruju veće nivoe prihoda i postižu veći napredak u smanjenju siromaštva kada usvoje i primjenjuju politike opisane u ovom odjeljku. Jasno je da je stvaranje institucija i definisanje politika koje podržavaju ekonomske slobode ključni faktor ekonomskog rasta i razvoja.

Tehnologija, trgovina, preduzetništvo i izvanredan rast u posljednjih pola vijeka

Vratimo se istorijskom obrascu koji smo opisali na početku ovog dijela knjige. Pogledajte ponovo Grafik 5. Vidjeli smo da je prije 1800. godine bilo vrlo malo promjena u prihodima po glavi stanovnika u svijetu. Većina ljudi je provodila svoje živote u selima i na farmama, udaljena samo nekoliko kilometara od mjesta gdje su rođeni. Imali su malo znanja ili kontakta s ljudima izvan ovih područja. Veličina tržišta bila je ograničena, dobici od trgovine i stvaranja kapitala minimalni, a prihodi po glavi stanovnika bili su na nivou osnovne egzistencije.

Međutim, nakon otprilike 1800. godine, tehnološka poboljšanja i akumulacija kapitala podstakli su rast prihoda. Kao što Grafik 5 pokazuje, prihodi po glavi stanovnika na Zapadu (zemlje s visokim prihodima Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike, Okeanije i Japana) znatno su porasli tokom 150 godina nakon početka Industrijske revolucije. Međutim, situacija se izvan Zapada nije značajno promijenila. Nivoi prihoda u ostatku svijeta ostali su na nivou egzistencije ili blizu njega. Čak i 1950. godine, dnevni prihod po osobi u zemljama u razvoju iznosio je otprilike 4 dolara.

Tokom posljednjih 50 godina, međutim, desila se izvanredna promjena. Mnoge zemlje u razvoju su zabilježile brzi rast. U posljednjih pola vijeka, prihod po glavi stanovnika u zemljama u razvoju povećao se za još veći iznos nego što su prihodi u zemljama s visokim prihodima rasli tokom 150 godina nakon Industrijske revolucije.

Šta objašnjava ovaj izvanredni ekonomski napredak u posljednjih pola vijeka? Tokom ovog perioda, ogromna smanjenja troškova transporta i komunikacija, kao i rast međunarodne trgovine, omogućili su svijetu da proširi proizvodnju i postigne znatno veće nivoe prihoda. Promjena je bila toliko dramatična da se period počevši oko 1970. godine s pravom može nazvati Revolucijom transporta i komunikacija. Iako postoji široko priznanje ekonomskog napretka koji je pratio Industrijsku revoluciju, u mnogim aspektima, Revolucija transporta i komunikacija u posljednjih pola vijeka je još izvanrednija. Vrijeme je da i ova ekonomska revolucija dobije svoje priznanje.

Ogromno smanjenje stvarnih troškova transporta i komunikacija suština su te revolucije. Zahvaljujući poboljšanjima u tehnologiji i preduzetništvu, troškovi pomorskog transporta po toni smanjili su se za više od 50% tokom perioda od 1974. godine do 2016. godine (prilagođeno za inflaciju). Troškovi avionskog transporta po ton-kilometru smanjili su se za još veći procenat tokom istog perioda. Standardizovani čelični kontejneri i mehanizacija smanjili su troškove utovara i istovara tereta sa 48 dolara po toni u 1956. godini na 18 centi u 2006. godini što je smanjenje od preko 99%. Smanjenja troškova u komunikacijama bila su toliko dramatična da ih je teško i procijeniti. Još 1990. godine međunarodni telefonski pozivi bili su nesigurnog kvaliteta i koštali su nekoliko dolara po minuti. Danas se pozivi s prenosom i zvuka i slike, uključujući konferencijske pozive, mogu obavljati putem interneta uz gotovo nulti trošak.

Ovo naglo smanjenje troškova transporta i komunikacija doprinijelo je značajnom povećanju međunarodne trgovine, većim dobicima od preduzetničkih aktivnosti i poboljšanim ekonomskim institucijama. Ovi faktori su unaprijedili ekonomske performanse širom svijeta, ali je uticaj na zemlje u razvoju bio posebno dramatičan. Statistika o značaju trgovine u globalnoj ekonomiji može biti pomalo zbunjujuća. Najčešće korišćena statistika prikazuje odnos trgovine prema BDP-u. Međutim, trgovina se definiše kao zbir uvoza i izvoza, što u suštini znači da se trgovina dvostruko računa. Tokom 1960-ih, ovaj pokazatelj međunarodne trgovine kao udjela u BDP-u prosječno je iznosio 19% svjetske proizvodnje, što implicira da je roba razmijenjena između zemalja činila nešto manje od 10% globalnog proizvoda. Ovaj odnos se postepeno povećavao tokom decenija koje su uslijedile, a do 2023. godine međunarodna trgovina je bila otprilike dva i po puta veća u odnosu na 1960-e. Važnost trgovine u današnjim ekonomijama postaje još očiglednija kada se uzme u obzir da mnoge komponente BDP-a, poput šišanja ili obroka u restoranima, nijesu lako predmet trgovine.

Naravno, smanjenje troškova transporta i komunikacija omogućilo je ostvarenje ekonomije obima i veće prihode unutar zemalja, kao i između njih, posebno u zemljama većih dimenzija. Brza industrijalizacija Sjedinjenih Američkih Država u 19. vijeku velikim dijelom je bila rezultat činjenice da je američki Ustav (Član 1, Odjeljak 10) spriječio savezne države da nameću carine na proizvode iz drugih saveznih država. Ova odredba postala je posebno značajna u drugoj polovini 19. vijeka kada su željezničke pruge na velikim razdaljinama masovno smanjile troškove transporta, omogućavajući resursima iz srednjih i zapadnih država da dođu do proizvođača u Novoj Engleskoj i srednjoatlantskom regionu.

Niži troškovi transporta i komunikacija takođe su rezultirali većim dobicima od preduzetništva. Poslovni ljudi i preduzetnici u zemljama u razvoju mogu po niskim troškovima usvojiti ili pristupiti uspješnim tehnologijama i praksama prisutnim u naprednijim ekonomijama. Kako su se interakcije među ljudima preko nacionalnih granica povećavale, a znanje o uspješnim praksama iz drugih zemalja širilo, dobici od ovih izvora su drastično porasli.

Ove promjene su čak uticale i na kvalitet institucija i politika. Smanjenje troškova transporta i komunikacija pružilo je potencijalnim preduzetnicima i investitorima veću fleksibilnost i proširilo opseg mogućih zemalja za lociranje njihovih poslovnih aktivnosti. Zauzvrat, to je povećalo podsticaj političarima da unaprijede institucije i politike kako bi privukli globalno mobilne preduzetnike. Dakle, osim direktnih uticaja na obim trgovine i preduzetništvo, niži troškovi transporta i komunikacija generisali su pozitivne sekundarne efekte, uključujući podsticaje za uklanjanje trgovinskih barijera i poboljšanje pravnih sistema. Kako su se ograničenja smanjivala, kvalitet pravnog sistema u manje razvijenim zemljama se poboljšavao. Građani mogu i zahtijevaju više od svojih vlada što više saznaju o tome šta se dešava u drugim krajevima svijeta. Autokrate i diktatori su ugroženi kao nikada prije u svijetu s YouTube-om i VPN-ovima.

Uticaji komunikacija mogu se uočiti i na mikro nivoima. Poljoprivrednici dijele informacije o novim vrstama sjemena putem Tvitera. Slanje fotografije bolesne biljke poljoprivrednoj savjetodavnoj službi radi savjeta može se obaviti za nekoliko minuta, umjesto da zahtijeva cjelodnevno putovanje do obližnjeg grada. Mobilno plaćanje omogućava migrantima da prenesu sredstva svojim porodicama bez plaćanja enormnih naknada posrednicima. Identiteti se lako mogu potvrditi, a mnoge mogućnosti za korupciju se eliminišu elektronskim identifikacionim dokumentima.

Neke zemlje u razvoju su doživjele mnogo brži rast, dok su druge znatno zaostajale. Geografski faktori, posebno klima i lokacija, doprinose ovim varijacijama u ekonomskom rastu. Džefri Saks sa Univerziteta Kolumbija bio je na čelu onih koji tvrde da geografski faktori, poput života ljudi u toplim, vlažnim klimama daleko od glavnih tržišta Evrope, Sjeverne Amerike i Azije, te ograničen pristup obalnom pomorskom prevozu, predstavljaju velike ekonomske nedostatke. Topli i vlažni tropski klimatski uslovi umanjuju energiju radnika i povećavaju rizik od iscrpljujućih i smrtonosnih bolesti poput malarije i žute groznice. Lokacije udaljene od glavnih svjetskih tržišta čine trgovinu skupljom i smanjuju dostupnost potencijalnih trgovinskih partnera. Ograničen pristup pomorskom transportu, posebno kada je zemlja smještena duboko u kopnu dodatno smanjuje privlačnost zemlje za poslovanje i lokaciju proizvodnih aktivnosti.

Klima, blizina svjetskim tržištima i pristup pomorskom transportu su važni. Zemlje u razvoju s povoljnim klimatskim uslovima i lokacijama bližim glavnim svjetskim tržištima značajno su profitirale od značajnog smanjenja troškova transporta i komunikacija. Njihovi trgovinski sektori su porasli, a prihodi po glavi stanovnika su se značajno povećali. Nasuprot tome, zemlje s toplom klimom podložnom bolestima, udaljene od glavnih tržišta, imale su znatno manje koristi. Očekivano, zemlje s većim geografskim nedostacima zabilježile su manja povećanja trgovine i sporiji ekonomski rast. Zemlje subsaharske Afrike dominiraju listom svjetski najgeografski nepovoljnijih zemalja. Stoga nije iznenađujuće da je rast prihoda po glavi stanovnika u ovom regionu zaostajao za rastom u drugim zemljama u razvoju.

Međutim, ono što je važnije su faktori koje društvo može kontrolisati. Najvažnija prepreka s kojom se suočavaju zemlje u kojima prosperitet zaostaje jesu sukobi – državni udari, pobune i građanski ratovi.⁽⁷⁴⁾ Kao što je prikazano na Grafiku 19, Međunarodni centar za rast procjenjuje da četvorogodišnji građanski rat smanjuje BDP za 18% tokom trajanja rata, a da se niži nivo prihoda zadržava više od 10 godina nakon početka rata.

Izvor: Mueller, Haynes i Julia Tobias (2016), „Troškovi nasilja: Procjena ekonomskog uticaja konflikta“, *Međunarodni centar za rast*.

• Napomena: Grafikon prikazuje simulirani odgovor BDP-a po glavi stanovnika na građanski rat u trajanju od četiri godine (označeno zasjenjenim područjem). Građanski rat je definisan kao godina s više od 0,08 smrtnih slučajeva povezanih s borbama na 1.000 stanovnika, na osnovu podataka PRIO/UCDP. BDP po glavi stanovnika preuzet je iz Svjetske banke. Pogledajte Mueller (2016, Economica) za mjeru po glavi stanovnika i Mueller (2013) za metodologiju. Simulacija nosi grešku koja se povećava s vremenom.

Zaključak

U poređenju s prošlošću, sada imamo više znanja i jače dokaze o vrstama ekonomskih institucija i politika koje podstiču ljudski napredak. Međutim, posjedovanje znanja o tome šta funkcioniše ne znači da će se ta znanja i primjeniti. Institucije i ekonomske politike su rezultat političkog procesa. Dakle, ako želimo da razumijemo razvoj ekonomskih institucija, moramo analizirati kako funkcioniše politički proces. Ovo će biti glavna tema trećeg dijela knjige.