Dio 4.12: Koristite osiguranje za upravljanje neizbježnim rizicima

Život nosi rizike. Oni mogu biti mali i finansijski nebitni, poput loše usluge u restoranu, ali i veliki i finansijski razarajući, kao što su teška bolest ili uništenje kuće u poplavi ili tornadu (ili čak u ratu). Iako ne možete eliminisati rizik, možete preduzeti korake da ga smanjite i upravljate njime.

Možete praviti izbore koji će smanjiti rizike. Na primjer, time što ne šaljete poruke dok vozite smanjujete šansu da izazovete saobraćajnu nesreću. Nošenje pojasa smanjuje mogućnost povreda u slučaju sudara. Instalacija detektora dima i sigurnosnog sistema smanjuje vjerovatnoću da vam kuća izgori ili bude opljačkana. Smanjenje količine šiblja u blizini kuće smanjuje šanse da kuća bude uništena u šumskom požaru. Smanjenje unosa šećera i konzumacija hrane sa niskim nivoom holesterola smanjuju šansu od bolesti. Dok vaši izbori mogu smanjiti rizik, oni ga nikada ne mogu potpuno eliminisati.

Kako možete upravljati rizikom i zaštititi se od najgorih posljedica? Osiguranje može smanjiti finansijski gubitak koji proizlazi iz oštećenja imovine (kao što su vaša kuća ili automobil), bolesti, gubitka prihoda ili drugih štetnih događaja. Osiguranje pruža način da grupa ljudi udruži uplate i podijeli rizik kako bi nadoknadila gubitke članova koje je zadesio štetan događaj. Osiguravajuća kompanija djeluje kao posrednik, odnosno posrednička strana u procesu podjele rizika. Kompanija prikuplja premije od svakog člana grupe (njenih osiguranika), a zatim isplaćuje naknadu kada dođe do štete koja je obuhvaćena osiguranjem. Princip dijeljenja rizika često se zaboravlja jer pojedinci koji plaćaju premije osiguravajućoj kompaniji nemaju interakciju s ostalim članovima grupe.

Da bismo razumjeli kako funkcioniše podjela rizika, zamislite sljedeću situaciju: Vi i četiri saradnika odlazite u restoran na ručak i očekujete da će račun biti 200 eura. Vas petoro se slažete da kažete konobaru da nasumično odabere jednog od vas na kraju obroka i ta osoba će platiti cijeli iznos. Vi i ostali članovi grupe zatim možete birati između dvije opcije: (1) preuzeti rizik i nadati se da nećete biti odabrani da platite račun od 200 eura, ili (2) platiti premiju od 40 eura osiguravaču koji će platiti račun od 200 eura ako budete izabrani. Mnogi će radije odabrati drugu opciju jer je manje rizična. Iako morate platiti premiju od 40 eura, štitite se od 20% mogućnosti da morate platiti cijeli račun od 200 eura.

Naravno, osiguravači koji pružaju uslugu podjele rizika snose troškove. Oni moraju procijeniti rizike, formalizovati ugovore, prikupljati premije, provjeravati i odobravati zahtjeve i obrađivati isplate. Ovi troškovi obrade moraju biti pokriveni pored troškova rizika. Stoga, osiguravajuće premije moraju biti veće od očekivanih troškova gubitka. Na primjer, ako bi osiguravajuća kompanija pružala zaštitu članovima naše grupe za ručak od 20% šanse da plate račun od 200 eura, morala bi naplatiti svakom nešto više od 40 eura, možda 44 eura, da bi imala podsticaj da ponudi tu uslugu.

Osiguranje smanjuje rizik jer raspoređuje teret neželjenih događaja koje doživljava nekolicina ljudi na širu grupu. U situaciji s ručkom, račun od 200 eura dolazi sa sigurnošću. Neizvjesnost dolazi od toga ko će od članova grupe dobiti račun. Veća grupa povećava iznos potencijalnog gubitka, ali smanjuje vjerovatnoću da će bilo koji pojedinačni član dobiti račun.

Kada su u pitanju veliki iznosi, većina nas je sklona izbjegavanju rizika, što znači da smo spremni platiti premiju kako bismo smanjili negativne posljedice određenih događaja. Kupovina osiguranja je jedan od načina da se smanji izloženost rizicima. Recimo da posjedujete kuću vrijednu 200.000 eura i brinete se o riziku da bude oštećena u požaru. Možete kupiti osiguranje za kuću za 1.500 eura godišnje. Bez osiguranja, ako dođe do požara koji će oštetiti vašu kuću, vi biste bili odgovorni za plaćanje cijelih 200.000 eura za popravku ili zamjenu. Međutim, s osiguranjem, ukoliko dođe do požara, plaćate samo iznos franšize (recimo 1.000 eura), dok bi osiguravajuća kompanija pokrila ostatak troškova. Na taj način, plaćanjem premije od 1.500 eura godišnje, smanjujete svoju izloženost riziku s punih 200.000 eura na samo iznos franšize. Dakle, spremni ste platiti premiju (trošak osiguranja) kako biste smanjili nepovoljne posljedice (finansijski gubitak) potencijalnog događaja (požar koji ošteti vašu kuću).

Međutim, osiguranje nije uvijek isplativo. Trebalo bi pažljivo razmisliti o tome da li je smisleno osigurati se protiv određenog rizika. Da, treba se osigurati protiv događaja koji, ukoliko se dogode, mogu izazvati ozbiljne finansijske poteškoće. Teška bolest koja vas sprečava da radite duži period, saobraćajna nesreća ili poplava koja ošteti vašu kuću su primjeri takvih događaja. Međutim, osiguranje protiv relativno malih štetnih događaja, kao što je kvar kućnog aparata ili televizora, obično nije isplativo jer će pružanje usluge podjele rizika biti skupo u odnosu na potencijalnu štetu. Stoga je ekonomičnije prihvatiti te rizike i koristiti hitni fond (vidi dio 4.6) da planirate i pokrijete troškove tih rizika. Nasuprot tome, osiguranje automobila, kuće i zdravstveno osiguranje obično su isplativi. U ovim slučajevima, trošak raspodjele rizika među grupom ljudi je nizak u odnosu na potencijalnu štetu nepovoljnog događaja. Sada prelazimo na te teme.

Većina zemalja zahtijeva od vlasnika automobila da imaju neki vid osiguranja automobila. Na primjer, kada registrujete automobil u bilo kojoj zemlji EU, morate ga osigurati za odgovornost prema trećim licima. Ovo obavezno osiguranje priznaju sve druge zemlje EU. Ono vas štiti u slučaju nesreće koja uzrokuje štetu na imovini ili povredu bilo koga osim vozača. Međutim, ne pokriva dodatne troškove kao što su popravke vašeg vozila. Opciono možete kupiti dodatno osiguranje poznato kao osiguranje za prvu stranu, koje pokriva širi spektar rizika. Ovo prošireno pokriće uključuje povrede vozača, štetu na vašem vozilu, krađu vozila ili njegovih djelova, vandalizam i pravnu pomoć. Kupci će plaćati premiju na osnovu nekoliko faktora. Oni uključuju vozačevu istoriju, karakteristike vozača, vrstu automobila i specifične limite pokrića i udio u nadoknadi štete. Udio u nadoknadi štete je iznos koji kupac mora prvo platiti prije nego što osiguranje plati za štetu. Na primjer, udio od 500 eura znači da kupac mora platiti 500 eura prije nego što polisa osiguranja pokrije gubitak. Što je veći udio u šteti, to je premija osiguranja manja. Pokriće predstavlja maksimalni iznos koji polisa osiguranja plaća u slučaju gubitka.

Polisa osiguranja automobila obično je strukturirana tako da pokriva nekoliko vrsta gubitaka. Osiguranje od sudara pokriva štetu na vašem automobilu u slučaju nesreće. Sveobuhvatno osiguranje (kasko osiguranje) pokriva štetu koja nije uzrokovana sudarom, kao što su krađa, vandalizam ili prirodne nepogode, poput pada grane drveta na vaš automobil. Pokriće odgovornosti dolazi u dva oblika. Prvo, plaća drugim osobama za štetu na njihovom vozilu ili povrede uzrokovane vožnjom vašeg automobila. Drugo, pokriva štetu vama i vašim putnicima za medicinske troškove i smrtne naknade. Na primjer, pokriće odgovornosti od 500.000 eura znači da je maksimalan iznos koji osiguranje plaća u slučaju gubitka 500.000 eura, čak i ako je stvarni gubitak veći.

Kao što je već spomenuto u dijelu 4.11, stanovanje je često najveća investicija ljudi. Ima smisla osigurati se protiv gubitka vašeg najvećeg imetka. Poput auto-polisa, polise osiguranja nekretnina imaju udio u šteti i limite pokrića. Osiguranje nekretnina obično ima tri osnovna oblika pokrića. Prvo pokriva štetu na kući i drugim objektima, kao što su odvojena garaža ili šupa. Drugo pokriva štetu na ličnoj imovini vlasnika kuće–to jest, predmete unutar kuće. Treće pokriva odgovornost i štiti vas u slučaju povrede druge osobe na vašem imanju. Kao i kod auto-osiguranja, ako odaberete veći udio u šteti, vaša premija će uglavnom biti niža. Trebali biste pažljivo analizirati koliko rizika želite sami podnijeti.

Zdravstveno osiguranje može biti komplikovano pitanje zbog različitih planova i metoda finansiranja i plaćanja dostupnih kupcima. Neki ljudi dobijaju osiguranje preko svojih poslodavaca, dok ga drugi kupuju direktno od osiguravajućih kompanija. Neki ljudi plaćaju cijele premije, dok drugi imaju treće strane koje plaćaju (na primjer, vlada ili poslodavac). Planovi se razlikuju zavisno od toga ko plaća i šta je pokriveno. Na primjer, mnoge zemlje EU imaju javno finansirane nacionalne zdravstvene sisteme, gdje se zdravstvena zaštita pruža građanima i legalnim rezidentima putem oporezivanja. U tim sistemima, pojedinci obično ne moraju zasebno kupovati privatno zdravstveno osiguranje jer su pokriveni nacionalnim sistemom zdravstvenog osiguranja. Građani EU takođe mogu koristiti Evropsku karticu zdravstvenog osiguranja (EHIC), koja im omogućava da koriste potrebne zdravstvene usluge u drugoj zemlji EU po istim uslovima i uz iste troškove kao građani te zemlje. U Gruziji, na primjer, univerzalni program zdravstvene zaštite osigurava da svi građani i legalno registrovani rezidenti imaju pristup osnovnim zdravstvenim uslugama. Pravo na osnovni paket zdravstvenih usluga uključuje besplatnu ambulantnu njegu, bolničko liječenje, hitne usluge i određene ljekove na recept. Pored toga, građani i rezidenti imaju mogućnost kupovine privatnih zdravstvenih osiguranja od privatnih osiguravajućih kompanija koje nude različite nivoe pokrića i dodatne pogodnosti. Kompleksnosti koje okružuju zdravstveno osiguranje i međunarodnu uporedbu sistema nadilaze opseg ove knjige, ali želimo da pojasnimo nekoliko osnovnih principa.

Plaćanja za zdravstveno osiguranje dolaze u četiri oblika. Prvo, premije (ili doprinosi) se plaćaju kako bi se pristupilo onim uslugama koje nudi plan osiguranja. Drugo, može se primjenjivati odbitak, to je je iznos koji osiguranik mora platiti iz svog džepa za medicinske troškove prije nego što osiguravajuća kuća počne pokrivati troškove liječenja. Treće, postoji participacija, koja je naknada za određenu uslugu, poput posjete ljekaru ili izdavanja recepta. Četvrto, postoji sufinansiranje, što je procenat medicinskog računa koji korisnik mora platiti. Na primjer, plan može zahtijevati da korisnik plati 20% računa za boravak u bolnici ili medicinski zahvat. Konkurencija u zdravstvenom osiguranju obično je više ograničena nego kod drugih oblika osiguranja, što znači da će potrošači imati manje dostupnih opcija. Takođe, za razliku od većine drugih osiguranja, potrošači obično mogu mijenjati svoj plan samo jednom godišnje. Ovo otežava kreiranje plana koji odgovara vašim potrebama. Možda ćete biti prisiljeni da prihvatite da plaćate za određenu uslugu koju ne želite ili ne možete koristiti. Čak i uz ova ograničenja, moraćete donijeti neke odluke o tome koliki rizik ste spremni preuzeti sami i koliki možete podijeliti s drugima.

Postoje okolnosti u kojima posjedovanje osiguranja zapravo može povećati vjerovatnoću štetnog događaja. Ovo je poznato kao moralni hazard. Klasičan primjer moralnog hazarda (rizika) je kada pojedinci postaju manje oprezni nakon što dobiju osiguranje jer znaju da će biti zaštićeni finansijski u slučaju gubitka ili štete. Razmotrite sljedeće scenarije. Nina zamjenjuje svoj 12 godina star automobil i kupuje najnoviji model sa svim najnovijim tehnološkim i sigurnosnim uređajima. Pošto se Nina osjeća sigurnije u novom automobilu, možda će voziti malo manje pažljivo, znajući da su šanse za povredu u sudaru manje zbog sigurnosnih uređaja. Donova majka insistira da nosi kacigu, štitnike za koljena i laktove, te duge pantalone dok vozi skejtbord. Ohrabren osjećajem sigurnosti, Don bi mogao pokušati opasnije skokove i manevre na skejtbordu, znajući da je manja vjerovatnoća da će se povrijediti. Ivana nije skijala nekoliko godina i nije sigurna koliko toga zna. Sa punim zdravstvenim osiguranjem koje pokriva slomljene kosti, možda će se usuditi da se okuša na crnim stazama. Bez osiguranja, ipak bi se prije odlučila držati plavih staza. U svim ovim scenarijima, rizik se povećava zbog promjene ponašanja usljed osjećaja sigurnosti.

Moralni hazard nije jedini problem koji izaziva osiguranje. Zamislite da ležite u bolničkom krevetu s ozbiljnom bolešću i vaš doktor vam kaže: „Postoji operacija koju bismo mogli pokušati. Ako je uradimo, imate 10% šanse da živite još šest mjeseci, ali koštaće vas 1.000.000 eura.“ Pretpostavimo da imate taj milion u banci, tako da biste mogli da platite operaciju ako želite. Ali kao neko ko je naučio sve o oportunitetnim troškovima, mogli biste reći sebi: „Proživio/la sam dug život i ako ne uradim operaciju, novac koji uštedim biće dovoljan da omogućim da sva moja četiri unučeta pohađaju univerzitet koji žele.“ Mogli biste racionalno odlučiti da ne idete na operaciju. Sada, zamislite da vam doktor kaže: „Ne brinite o troškovima. Tih 1.000.000 eura će platiti drugi iz osiguravajućeg fonda, koje čak ni ne poznajete (mogući poreski obveznici koji žive hiljadama kilometara daleko). Vas to neće koštati ni centa.“ Koji bi bio vaš izbor sada? Ali šta ako bi svi mislili kao vi? Lako je vidjeti zašto zemlje sa izdašnim sistemima zdravstvenog osiguranja troše znatno veći dio nacionalnog dohotka na medicinsko liječenje nauštrb drugih prioriteta. Dilema koliko bi zdravstveno osiguranje trebalo da bude "velikodušno" jasno naglašava dva ključna principa ekonomije: "Podsticaji su važni" i "Nema besplatnog ručka."

Ostale vrste osiguranja koje treba razmotriti, a koje nijesu pokrivene ovdje, uključuju životno osiguranje, osiguranje od invaliditeta i dugoročno osiguranje. Nakon što procijenite svoje lične izbore koji utiču na nivo rizika u vašem životu, trebalo bi pažljivo analizirati one rizike koje ne možete izbjeći, ali koje možete smanjiti efikasnim korišćenjem osiguranja. Ima smisla osigurati se protiv rizika koji nose velike potencijalne negativne posljedice. S druge strane, kada su potencijalne finansijske štete male, najbolje je da ih pokrijete iz svog mjesečnog budžeta ili fonda za hitne slučajeve. Najvažniji cilj strategije osiguranja je spriječiti razarajuće finansijske gubitke i očuvati vašu finansijsku stabilnost u slučaju nepredviđenih događaja.