Dio 3.3: Izbjegavanje neefikasnosti i rasipanja

„Ono što želimo je da uspostavimo pravila tržišne ekonomije, a ne da planiramo njen ishod.“

Kao što smo već diskutovali u dijelu 2.1, ako tržišta treba da efikasno raspodijele resurse, vlasnička prava moraju biti dobro definisana, a proizvođači moraju biti u stanju da ostvare koristi od svojih produktivnih aktivnosti. Međutim, priroda nekih dobara to otežava. U ovom elementu razmatraju se dvije kategorije koje predstavljaju ozbiljne izazove za efikasnu raspodjelu resursa putem tržišta. To su javna dobra i eksternalije.

Javna dobra

Hajde da detaljnije razmotrimo ideju dobara i usluga kod kojih je teško da proizvođači ostvare korist od njihove proizvodnje. Ovo je slučaj sa kategorijom dobara koju ekonomisti nazivaju javnim dobrima. Ova dobra imaju dvije karakteristike: (1) zajedništvo u potrošnji—odnosno, kao što smo već diskutovali o nacionalnoj odbrani, obezbjeđivanje proizvoda jednoj strani istovremeno ga čini dostupnim i drugima; i (2) mora biti neisključivo—odnosno, teško je isključiti neplatiše. Na primjer, kao što nacionalna odbrana zadovoljava prvi kriterijum, tako ga zadovoljava i kontrola poplava. Kada su izgrađeni uređaji za kontrolu poplava, poput brana ili rezervoara, svi u regionu imaju koristi. Kontrola poplava takođe zadovoljava i drugi kriterijum. Onom ko obezbjeđuje kontrolu poplava će biti teško da naplati ljudima za tu uslugu jer ako je obezbijeđena za jednog, ona je obezbijeđena za sve. Dakle, teško je obezbijediti javna dobra putem tržišta jer potencijalni dobavljači nijesu u mogućnosti da uspostave jedan-na-jedan odnos sa onim ko plaća i koristi dobro.

Potrošači će imati podsticaj da postanu slobodni jahači—odnosno da konzumiraju dobra bez učestvovanja u njihovom plaćanju. Kada veliki broj ljudi postanu slobodni jahači, dobro možda neće biti proizvedeno (ili će biti proizvedeno u nedovoljnoj količini), čak i kada vrijednost proizvedenih dobara premašuje troškove. U takvim slučajevima tržišta često ne uspijevaju da proizvedu količinu javnih dobara koja je u skladu sa ekonomskom efikasnošću. Primjeri javnih dobara uključuju kontrolu poplava, nacionalnu odbranu, policijsku zaštitu i aktivnosti na suzbijanju komaraca itd. Pošto je ova dobra teško obezbijediti putem tržišta i pokriti njihove troškove, često ih obezbjeđuju vlade.

Važno je napomenuti da karakteristike dobara, a ne sektor u kojem su proizvedena, određuju da li se dobra kvalifikuju kao javna dobra. Postoji tendencija da se misli da su sva dobra koja obezbjeđuje vlada, javna dobra. Ovo nije uvijek slučaj. Mnoge robe koje vlade obezbjeđuju očigledno nemaju karakteristike javnih dobara. Na primjer, medicinske usluge, obrazovanje, poštanske usluge, odvoz smeća i električna energija su neka od njih. Iako ova dobra često obezbjeđuju vlade, u njihovom slučaju neplatiše bi mogle biti lako isključene i obezbjeđivanje ovih dobara jednoj strani ne bi ih činilo dostupnim i drugima. Dakle, čak i ako ih obezbjeđuju vlade, ova dobra nijesu javna. Ona bi se mogla nazvati javno obezbijeđena dobra.

Većina dobara i usluga su privatna, a ne javna dobra. U slučaju privatnih dobara, veza između plaćanja i primanja dobara ili usluga može se lako uspostaviti. Dakle, većina proizvoda se obezbjeđuje putem tržišta. Razmislite o tržištu i njegovom značaju. Oni pojedinci koji plaćaju za sladoled, luna park, pametni uređaj, par farmerki ili kuću uživaju u tim stvarima, kao i u doslovno hiljadama drugih. Oni koji ne plaćaju na tržištu, ne uživaju ili ne konzumiraju te stvari. Kao što stalno govorimo, proizvođači na tržištu nastavljaju da obezbjeđuju proizvode jer cijena koju vi i drugi potrošači dobrovoljno plaćate pokriva troškove njihove proizvodnje; oni koji nijesu spremni da plate tu cijenu su isključeni iz potrošnje. U slučaju privatnih dobara, vladino obezbjeđivanje teško će poboljšati efikasnost tržišta.

Eksternalije

Ponekad akcije pojedinca ili grupe imaju efekate koji se prelivaju i na druge, utičući na njihovu dobrobit bez njihovog pristanka. Ovi prelivajući efekti, kako već znate, nazivaju se eksternalijama. Na primjer, ako pokušavate da učite, a drugi u vašem domu ili stambenom kompleksu vas ometaju glasnom muzikom, oni vam nameću eksternaliju. Vi ste eksterno lice — niste direktno uključeni u transakciju, aktivnost ili razmjenu — ali ste pogođeni njome na negativan način.

Prelivajući efekti mogu nametnuti trošak ili stvoriti korist za spoljne strane. Kada su prelivajući efekti štetni, nazivaju se eksterni troškovi. Zbog toga što se troškovi nameću stranama bez pristanka, resursi se koriste za proizvodnju dobara koja su manje vrijedna od njihovih ukupnih troškova proizvodnje, što dovodi do ekonomske neefikasnosti.

Razmislite o proizvodnji papira. Preduzeća na tržištu kupuju drveće, radnu snagu i druge resurse kako bi proizveli papirnu masu, a zatim papir. Proizvodni proces, koristeći stare tehnologije, emituje zagađivače u atmosferu. Ovi zagađivači nanose troškove stanovnicima koji žive u blizini fabrika — sumporni miris, gust smog i problemi sa disanjem ili drugi zdravstveni rizici.

Ako stanovnici koji žive u blizini fabrika za preradu papira mogu dokazati štetu i izmjeriti je, mogli bi tužiti fabriku i prisiliti proizvođača papira da pokrije troškove njihovih oštećenja. U stvari, da bi to spriječile, kompanije za preradu papira u 19. vijeku rutinski su kupovale kilometre nizvodnog zemljišta kako bi rijeka razrijedila otpad koji stvaraju.⁽⁸¹⁾ Često je ljudima bilo teško i skupo dokazati da su za štetu odgovorne upravo fabrike za preradu papira. Kada je to slučaj, ukupni troškovi zagađenja i drugih eksternih troškova neće se reflektovati na tržištu. Na taj način troškovi proizvodnje papira će biti podcijenjeni, što će dovesti do neefikasnosti, jer će biti proizvedeno više jedinica papira koje su manje vrijedne od njihovih troškova proizvodnje, kada se uključe eksterni troškovi.

U velikoj mjeri, eksterni troškovi odražavaju nedostatak potpuno definisanih i sprovedenih vlasničkih prava. Zbog toga što vlasničko pravo nad resursom—na primjer, čistim zrakom—nije dobro definisano, preduzeće ne plaća pune troškove korištenja tog resursa. Dakle, troškovi proizvodnje dobara i usluga koji koriste takve resurse su podcijenjeni.

Na primjer, tokom posljednjih decenija 20. vijeka, Evropa i Sjeverna Amerika suočile su se sa velikom prijetnjom za životnu sredinu—krizom kisjelih kiša. Kisjele kiše su nastale zbog emisija sumpor-dioksida i azotnih oksida iz industrijskih procesa, elektrana i saobraćaja. Zagađivači odgovorni za kisjele kiše često su bili ispuštani u atmosferu iz fabrika i elektrana u jednoj zemlji, ali su zbog vjetrova uzrokovali ekološku štetu, uključujući smanjenje površine šuma i zakisjeljavanje jezera i rijeka i u susjednim zemljama. Ova situacija ilustruje kako je nedostatak potpuno definisanih i sprovedenih vlasničkih prava u pogledu kvaliteta vazduha omogućio industrijama da izbjegnu obračunavanje troškova zagađenja.⁽⁸²⁾

S druge strane, ponekad prelivajući efekti stvaraju koristi za druge. Kada prelivajući efekti poboljšavaju blagostanje drugih, nazivaju se eksternim koristima. Međutim, eksterne koristi takođe mogu predstavljati probleme za tržišta. Kada osobe ili preduzeća koja generišu eksterne koristi ne budu kompenzovani, možda neće proizvesti neke jedinice, čak i kada su one vrijednije od svojih troškova proizvodnje.

Pretpostavimo da farmaceutska kompanija razvije vakcinu koja pruža zaštitu od smrtonosnog virusa. Vakcina se lako može plasirati potrošačima koji će od nje imati direktne koristi. Oni će takođe imati troškove, čak i ako su to samo bol i nelagodnost izazvani injekcijom. Svaki pojedinac će uporediti ove privatne troškove i koristi da odluči da li će primiti vakcinu. Međutim, zbog društvene prirode virusa, kako sve više ljudi bude primilo vakcinu, čak i oni koji je nijesu primili će imati manju šansu da se zaraze. Ipak, farmaceutske kompanije će imati poteškoće u ostvarivanju koristi od onih koji nijesu korisnici. Kao rezultat, možda će proizvesti premalo vakcine da bi obezbijedili potpuni imunitet zajednice. Dakle, kada su prisutne eksterne koristi, tržišne snage mogu obezbijediti manje količine nego što bi bilo obezbijeđeno u skladu s ekonomskom efikasnošću.

Možda vladina intervencija može poboljšati situaciju. U slučaju eksternih troškova, poput zagađenja, vlada bi mogla oporezovati ili kazniti aktivnosti koje generišu zagađenje, što bi moglo dovesti do toga da pojedinci ili preduzeća smanje svoje štetne aktivnosti i postignu nivo proizvodnje koji je u skladu s ekonomskom efikasnošću. Slično tome, u slučaju eksternih koristi, poput koristi od vakcina, vladine subvencije mogu podstaknuti proizvodnju, što bi dovelo do efikasnijeg nivoa proizvodnje.

Moguće posljedice eksternalija ponekad se mogu kontrolisati i bez vladine intervencije. Razmotrimo eksterne koristi. Preduzetnici imaju podsticaj da pronađu načine da u potpunosti iskoriste koristi koje njihove akcije generišu za druge. Razvoj golf terena je dobar primjer za to. Zbog ljepote i otvorenosti golf terena, mnogi ljudi smatraju privlačnim živjeti u blizini njih. Izgradnja golf terena obično generiše eksternu korist—povećanje vrijednosti okolnog zemljišta. Kao odgovor, vlasnici golf terena su pronašli način kako da iskoriste ovu korist. Sada obično kupuju veliki dio zemljišta oko planiranog terena prije nego što ga izgrade. Na taj način, mogu preprodati zemljište po višoj cijeni nakon što je teren završen a vrijednost okolnog zemljišta porasla. Proširenjem opsega svojih aktivnosti i na nekretnine, pored razvoja golf terena, oni mogu ostvariti prihode od onoga što bi inače bile eksterne koristi.

Što se tiče eksternih troškova, jednostavna pravila ponekad mogu pomoći u njihovoj kontroli. Na primjer, kada je riječ o buci koju stvaraju stanari, vlasnici stanova često imaju pravila o glasnoj muzici kasno u noć i primjenjuju ta pravila kažnjavanjem ili iseljavanjem prekršilaca. Maniri i društvene norme takođe mogu igrati ulogu. Ako vaši cimeri znaju da držanje upaljenog televizora ometa vaše učenje, možda će imati dovoljno obzira da ga isključe. Na širem nivou, tokom vremena postalo je „društveno neprihvatljivo“ da kompanije emituju zagađivače koji štete ljudima i životnoj sredini. Postoji sve veći pritisak na kompanije da budu odgovorni prema građanima—a privatni nadzornici, poput ekoloških grupa, će objaviti njihove postupke ako se ponašaju neodgovorno.

Još jedna situacija u kojoj nije potrebna vladina intervencija za kontrolu eksternalija jeste ona u kojoj je broj uključenih ljudi mali i oni mogu da pregovaraju. Pretpostavimo da vaša komšinica u susjednom stanu svira glasnu muziku dok se vi pripremate za ispit iz ekonomije. Vlada bi mogla donijeti zakon koji daje njoj pravo da pušta muziku (vlasničko pravo) ili bi mogla donijeti zakon koji vama daje pravo na mir i tišinu, ali kako to da odluči i definiše? Slobodno tržište, ako nije ometano od strane vlade, uvijek će naći najbolje rješenje. Pretpostavimo da vam tišina znači više nego njoj muzika. Rješenje je jednostavno: samo joj platite malo više nego što ona cijeni puštanje muzike da prestane. Suprotno je takođe tačno: ako ona više cijeni muziku nego vi tišinu, ona će vama platiti da stavite čepiće za uši i izdržite. Ova analiza da se eksternalije mogu riješiti na tržištu, ako je broj uključenih ljudi mali a vlasnička prava jasno definisana, dogovorom među stranama, poznata je kao „Kouzova teorema“.⁽⁸³⁾ Znači, vlasnička opet rješavaju situaciju.

Naša analiza ukazuje da javna dobra i eksternalije mogu narušiti efikasno funkcionisanje tržišta. Ekonomisti koriste termin tržišna greška kako bi opisali takve situacije u kojima postojeća struktura podsticaja stvara sukob između ličnog interesa i ekonomske efikasnosti—odnosno izvlačenja maksimuma iz dostupnih resursa. Ovaj neuspjeh odnosno greška tržišta podstiče donosioce odluka da se uključe u kontraproduktivne aktivnosti umjesto u produktivne.

Ovaj neuspjeh tržišta stvara potencijal za vladinu akciju kako bi se poboljšala ekonomska efikasnost. Ali politički proces je samo alternativni oblik ekonomske organizacije. Kao i tržišta, on ima svoje prednosti i slabosti. Potrebno je da saznamo više o tome kako taj oblik organizacije funkcioniše kako bismo ga mogli realno uporediti sa tržištima.⁽⁸⁴⁾ Sada prelazimo na tu temu.