Dio 3.2: Regulisanje monopola

„Monopol je veliki neprijatelj dobrog upravljanja, koje nikada ne može biti univerzalno uspostavljeno osim ako ne postoji slobodna i univerzalna konkurencija, koja svakoga prisiljava da se obrati njemu radi samoodbrane.“⁽⁷⁸⁾

Ako društvo želi da izvuče maksimum iz svojih resursa, ti resursi moraju biti korišćeni efikasno. Konkurencija je ključna za ovu efikasnost. Kao što je ranije objašnjeno, konkurencija pruža preduzećima snažne podsticaje da se prilagode potrebama potrošača i ekonomski proizvode dobra i usluge. Ako preduzeća ne pružaju potrošačima vrijednost za novac koji plaćaju, kupci će trošiti svoj novac negdje drugdje.

Monopol postoji kada postoji samo jedan proizvođač dobara ili usluga za koje ne postoje dobri zamjenski proizvodi. Kada je to slučaj, proizvođač ima podsticaj da ograniči proizvodnju i podigne cijenu. Proizvođenjem manje količine i naplaćivanjem više cijene, preduzeće može ostvariti veći profit nego što bi to bio slučaj kada bi resursi bili efikasnije korišćeni proizvodnjom veće količine po nižoj cijeni. Neefikasnost će nastati jer monopolista ne proizvodi neka dobra koja potrošači cijene više od njihovih proizvodnih troškova.

Postoje dva glavna izvora monopola: ekonomija obima i davanja političkih povlastica. Ekonomija obima nastaje kada velika preduzeća imaju niže troškove po jedinici proizvoda od svojih manjih rivala. Ako se ekonomija obima nastavi kako preduzeće stiče sve veći udio na tržištu, jedno preduzeće će dominirati i postati monopolista. Proizvodnja električne energije pruža dobar primjer. Kako elektrane postaju veće, troškovi proizvodnje električne energije po jedinici obično opadaju. Zbog toga postoji tendencija da jedno veliko preduzeće dominira tržištem. Ovo je razlog zašto vlada obično reguliše cijene koje naplaćuju elektroprivrede, a u nekim slučajevima i posjeduje i upravlja elektranama.

Čak i tamo gdje monopoli ne nastaju, neke industrije mogu imati samo nekoliko dominantnih firmi, obično zato što je ulazak na tržište skup. Preduzeće može morati proizvoditi veliki dio ukupnog izlaza industrije – na primjer, 20 ili 25 procenata – da bi postiglo niske troškove po jedinici proizvoda i efikasno konkurisalo. Kada je to slučaj, može postojati prostor za samo četiri ili pet firmi, od kojih svaka ima niske troškove po jedinici. Takva tržišta obično dominira mali broj firmi, koje imaju podsticaj da se dogovaraju, podižu cijene i djeluju kao monopol. Proizvodne industrije, poput onih koje proizvode automobile, televizore i operativne sisteme za računare, primjeri su tržišta kojima dominira relativno mali broj firmi. Takve industrije poznate su pod tehničkim terminom oligopol. Analiza oligopola je fascinantno, ali složeno područje proučavanja jer ne postoji jedinstven ishod. Najbolja akcija jednog igrača zavisi od akcije drugog ili drugih igrača. Područje matematike poznato kao teorija igara, koja proučava takva tržišta, razvili su ekonomisti Džon Neš, Oskar Morgenštern i Džon fon Nojman pedesetih godina 20. vijeka, i danas se široko koristi u mnogim područjima.⁽⁷⁹⁾

Međutim, ponekad je sama vlada izvor monopola. Licenciranje, porezi koji favorizuju jednu grupu u odnosu na drugu, carine, kvote i drugi oblici privilegija smanjuju konkurentnost tržišta. Iako neke od ovih politika mogu biti dobronamjerne, one štite postojeća preduzeća na račun potencijalnih konkurenata, čime se podstiču monopoli i dominantne firme. Monopoli koje je stvorila vlada bili su prisutni u gotovo svakom sektoru u Sovjetskom Savezu. Na primjer, Državni komitet za izgradnju (Gosstroj) imao je isključivu kontrolu nad građevinskim sektorom, efektivno stvarajući monopol na građevinske projekte i materijale. Privatne građevinske kompanije bile su zabranjene, a sve građevinske aktivnosti, uključujući izgradnju nove infrastrukture i stanova, bile su pod nadzorom i upravom Gosstroja. Ovaj monopol je ugušio konkurenciju, inovacije i efikasnost u građevinskoj industriji, dovodeći do korupcije i lošeg kvaliteta mnogih projekata.

Šta vlada može učiniti da obezbijedi konkurentnost tržišta? Prvi princip može se pozajmiti iz medicinske profesije: „Ne čini štetu.“ Vlada bi trebalo da se uzdrži od intervencija na tržištu koje mogu pogoršati stvari, kao što su zahtjevi za licenciranje, diskriminatorni porezi i drugi oblici političkog favorizovanja. U ogromnoj većini konkurentskih tržišta, prodavci teško ili nemoguće mogu ograničiti ulazak konkurentskih firmi (uključujući strane proizvođače). To znači da dobavljači ne mogu ograničiti konkurenciju osim ako vlada ne uvede politike koje ograničavaju ulazak ili ne stvori pravila i propise koji favorizuju neke firme.

Da bi se podstakle konkurencija, vlade mogu zabraniti antikonkurentske radnje kao što je ilegalno dogovaranje među firmama, spajanje dominantnih firmi u jednoj industriji i međusobno vlasništvo nad firmama. U tom pogledu, zakon o konkurenciji Evropske unije podstiče konkurenciju unutar jedinstvenog evropskog tržišta, čineći ilegalnim da su firme u dosluhu ili pokušaje monopolizacije tržišta. Na primjer, 2019. godine Evropska komisija blokirala je spajanje njemačkog multinacionalnog konglomerata Simens i francuske multinacionalne kompanije Alstom, specijalizovane za transport. Komisija je tvrdila da bi spajanje stvorilo dominantnog igrača na evropskom tržištu za signalizacione sisteme za željeznice i brze vozove, što bi dovelo do smanjene konkurencije i potencijalno većih cijena za kupce. I pored napora kompanija da riješe problem u vezi s konkurencijom time što će ponuditi na prodaju određeni dio imovine, Komisija je na kraju zaključila da bi spajanje štetilo konkurenciji i inovacijama u željezničkom sektoru, te je zbog toga blokirala dogovor.⁽⁸⁰⁾

Stvari u ekonomiji nikad nijesu tako jednostavne. Američki predsjednik Hari S. Truman je jednom zamolio svoje savjetnike da mu nađu „ekonomistu sa samo jednom rukom“, toliko je bio umoran od toga što ekonomisti uvijek govore: „Ali s druge strane...“ Ponekad vlade stvaraju monopole koji su u javnom interesu. Patenti su očigledan primjer. Zamislite novi lijek koji može izliječiti smrtonosnu bolest. Takav lijek može koštati stotine miliona eura za razvoj i testiranje prije nego što se može koristiti, ali samo nekoliko centi po piluli za proizvodnju. Bez zaštite intelektualnog vlasništva pronalazača, konkurenti koji nijesu uložili ništa u troškove razvoja rado bi prodavali pilulu za samo cijenu njene proizvodnje. Ako bi se to desilo, ko bi ikada imao podsticaj da razvije lijek?

Još jedno složeno pitanje je šta tačno predstavlja industriju ili proizvod. Kao što smo vidjeli, neka dobra mogu se koristiti kao zamjena za druga u manjoj ili većoj mjeri. Američki Vrhovni sud je jednom je bio pozvan da odluči da li su aluminijumska folija i plastična folija dovoljno bliski supstiuti da proizvođač aluminijumske folije nema monopol, jer potrošači uvijek mogu koristiti plastičnu foliju umjesto aluminijumske. Ovo može izgledati kao trivijalno pitanje, ali zapravo je predstavljalo važno političko pitanje.

Rezultati vladinih politika su mješoviti. S jedne strane, vladine politike omogućile su mnoge inovacije smanjujući učestalost dogovaranja i raznih praksi koje ograničavaju konkurenciju. S druge strane, zahtjevi za licenciranje zanimanja, regulatorna opterećenja za mala preduzeća i drugi zakoni imali su gotovo suprotan efekat. Ove politike ograničavaju ulazak na tržišta, štite postojeće proizvođače od konkurenata i ograničavaju cjenovnu konkurenciju. Dakle, iako visoke prepreke za ulazak i nedostatak konkurencije pružaju potencijal vladi da poboljša tržišnu efikasnost, neke politike zapravo daju monopolsku moć. Kako budemo nastavili, postajaće sve vidljiviji osnovni razlozi za ovu antikonkurentsku politiku vlada.