Dio 3.10: Decentralizacija, konkurencija i spoljašnji faktori stabilnosti su ključni
„Zanimljiv zadatak ekonomije je da pokaže ljudima koliko malo zaista znaju o onome što misle da mogu da dizajniraju. Naivnom umu ... može se činiti apsurdnim da se u složenim uslovima red može efikasnije postići decentralizacijom odluka.“
Konkurencija je disciplinirajuća sila. Na tržištu, preduzeća moraju konkurisati za lojalnost potrošača. Većina ljudi prepoznaje ovu činjenicu kada je u pitanju privatni sektor. Nažalost, značaj konkurencije u javnom sektoru često se zanemaruje.
Primarna svrha vlade je da obezbijedi i zaštiti prava pojedinaca. Vladi se daje monopol na legitimnu upotrebu sile kako bi zaštitila prava pojedinaca ili drugih entiteta poput korporacija od onih koji bi mogli koristiti silu da prijete, uzmu ili oštete osobu ili imovinu drugih. Međutim, kao što istorija pokazuje, prisilne ovlasti vlade, posebno centralne vlasti, takođe predstavljaju potencijalnu prijetnju pravima pojedinaca. Zbog toga je generalno dobra ideja da politička moć bude i ograničena i podijeljena.
Kao što je diskutovano u prethodnom dijelu, struktura podsticaja s kojom se suočavaju vladine agencije i preduzeća nije naročito pogodna za efikasno poslovanje. Ne postoji ništa slično profitu i gubicima što bi pomoglo građanima da procijene učinak agencija i preduzeća u javnom sektoru. Kao rezultat toga, menadžeri državnih firmi često mogu prikriti ekonomsku neefikasnost. Postoji malo podsticaja za kontrolu potrošnje. Ako agencija ne potroši sredstva predviđena budžetom za tekuću godinu, njen zahtjev za veći budžet naredne godine će biti oslabljen. Agencije obično kreću u „trošilačke pohode“ na kraju budžetskog perioda ako aproprijacije još nijesu potrošene.
S obzirom na strukturu podsticaja unutar javnog sektora, od vitalnog je značaja da se vlada suočava s konkurencijom gdje god je to moguće. Ako želimo da maksimalno iskoristimo dostupne resurse, privatnim firmama mora biti omogućeno da se takmiče na ravnopravnoj osnovi s vladinim agencijama i preduzećima. Na primjer, kada vlade upravljaju odjelima za održavanje vozila, štamparijama, prehrambenim uslugama, sakupljanjem otpada, održavanjem ulica, školama i sličnim agencijama, privatnim firmama se lako može pružiti jednaka šansa da se takmiče s javnim preduzećima, naročito uz pažnju da se izbjegne političko favorizovanje ili čak korupcija. Konkurencija može poboljšati učinak, smanjiti troškove i podstaći inovativno ponašanje u vladi, baš kao i u privatnom sektoru.
Jedan od načina za promovisanje konkurencije među vladama je horizontalna podjela vlasti između izvršne, zakonodavne i sudske grane. Ako je ova struktura dobro osmišljena, svaka od grana će kontrolisati moć ostale dvije. Politička moć se takođe može podijeliti vertikalno između centralnog, državnog ili provincijskog i lokalnog nivoa vlasti. Decentralizacija smanjuje moć političkih lidera, poput predsjednika, premijera i zakonodavaca, koji vrše vlast na nivou centralne vlade. Decentralizacija i širenje uloge državnih i lokalnih vlasti u odnosu na centralnu vladu mogu pomoći u zaštiti građana od eksploatacije. To je zato što je mnogo lakše izbjeći represivne mjere državnih i lokalnih vlasti nego centralne vlade. Ljudi mnogo lakše mogu promijeniti lokaciju unutar zemlje kako bi izbjegli visoke poreze i loše vladine usluge nego što mogu napustiti zemlju. Decentralizacija olakšava građanima da izaberu „opciju izlaska“ i pronađu lokaciju koja nudi vladine usluge i poreze koji im više odgovaraju. Zauzvrat, ova mogućnost selidbe povećava podsticaje za državne i lokalne zvaničnike da budu osjetljiviji na potrebe svojih stanovnika.
Decentralizacija povećava konkurenciju unutar vlada. Kao što smo naglašavali, konkurencija među preduzećima štiti potrošače od visokih cijena, loše robe, loše usluge i neljubaznog ponašanja. Kada preduzeća loše služe svoje klijente, gube posao u korist rivala koji pružaju bolje usluge. Konkurencija je disciplinirajuća sila, i ona može poboljšati učinak, smanjiti troškove i podstaći inovativno ponašanje u vladi, kao i u privatnom sektoru.
Decentralizacija i raznolikost u aktivnostima državnih i lokalnih vlasti takođe mogu građanima ponuditi širi spektar opcija za dobra i usluge koje se pružaju kroz političke procese, čime se poboljšava njihova sposobnost da dobiju vladine usluge koje bolje odgovaraju njihovim preferencijama. Baš kao što se ljudi razlikuju po tome koliko žele da potroše na stanovanje ili automobile, oni će takođe imati različite stavove o troškovima za javne usluge. Neki će preferirati veći nivo usluga i biće spremni da plate više poreza za njih. Drugi će preferirati niže poreze i manje vladinih usluga. Neki će željeti da se vladine usluge finansiraju porezima, dok će drugi preferirati veće oslanjanje na naknade za korisnike. Unutar okvira decentralizovanog političkog sistema, pojedinci će moći da se grupišu s drugima koji žele slične kombinacije vladinih usluga i poreza. Ovo grupisanje omogućiće većem broju ljudi da dobiju usluge koje su više u skladu s njihovim potrebama.
Štaviše, kretanje ljudi između decentralizovanih jedinica vlasti takođe će pomoći u poboljšanju efikasnosti. Ako neka vlada nameće visoke poreze (bez pružanja usluga odgovarajućeg kvaliteta) i pretjerano reguliše, neki pojedinci i preduzeća koja čine poresku osnovu odlučiće se za „opciju izlaska“.
Skoro 40 miliona Amerikanaca seli se svake godine. To je mnogo preseljavanja! Štaviše, njihovo kretanje nije nasumično. Između 2013. i 2022. godine, populacija deset država s najvišim poreskim opterećenjem—uključujući poreze na dohodak, prodaju (PDV) i imovinu—porasla je u prosjeku za 3,7% kao rezultat razlike između rođenih i umrlih, uz dodatnu imigraciju iz drugih država i inostranstva. U istom periodu, populacija deset država s najnižim poreskim opterećenjem porasla je više nego dvostruko, za 7,7%. Promjene u zaposlenosti takođe pružaju uvid u obrazac preseljavanja. Među četiri najnaseljenije države, zaposlenost između 2000. i 2022. godine povećana je u državama s niskim porezima, Teksasu i Floridi, za 41% i 36%, u poređenju sa samo 16% i 4% u državama s visokim porezima, Kaliforniji i Njujorku. Ovi preseljeni ljudi šalju poruku vladama s visokim porezima i lošim upravljanjem. Kao što preduzeća koja ne uspiju da zadovolje svoje klijente trpe gubitke, demokratske vlasti gube građane kada ih loše služe.
Slično tome, unutar Evropske unije, zemlje u kojima neto prihodi (nakon oporezivanja) imaju veći udio u bruto prihodima privlače značajno veći broj stranih visoko kvalifikovanih radnika.(116) Ovi migranti šalju poruku vladama. Baš kao što preduzeća trpe gubitke kada ne uspiju da zadovolje svoje klijente, vlade gube građane kada ih loše služe, osim ako ne koriste moć države da ograniče kretanje, kao što to radi Kina, koja ne dozvoljava onima koji nemaju urbanu boravišnu dozvolu (hukou) za određeni grad da dobiju medicinsku njegu ili da šalju svoju djecu u školu.
Ukratko, decentralizacija omogućava ljudima da se kreću ka vladinim jedinicama koje pružaju željene javne usluge po relativno niskoj cijeni. Zauzvrat, kretanje birača će pomoći da vlade ostanu u skladu sa preferencijama građana.
Ako konkurencija među decentralizovanim vladama treba da služi interesima građana, ne smije biti ugušena politikama centralne vlade. Kada nacionalna vlada (ili Evropska unija) subvencioniše, nameće obaveze i reguliše paket usluga koje pružaju pokrajinske i lokalne vlasti, time podriva konkurentski proces među njima. Najbolje što centralna vlada može učiniti jeste da svoje ograničene funkcije obavlja dobro i ostane neutralna u vezi s funkcionisanjem i nivoom usluga koje pružaju pokrajinske i lokalne vlasti. Kao i privatna preduzeća, jedinice vlasti preferiraju zaštitu od rivala. Postoji tendencija da vlasti teže monopolskom položaju. Stoga, konkurencija među vladama ne nastaje automatski. Mora biti ugrađena u političku strukturu.
Postoji li zemlja koja predstavlja idealizovani model decentralizacije opisan ovdje? Sa populacijom od oko 8,8 miliona stanovnika, Švajcarska, mala zemlja bez izlaza na more okružena evropskim silama, veoma je blizu ovom modelu. Njena geografska površina od 41.285 kvadratnih kilometara je planinska, a mali dio je pogodan za poljoprivredu.
Uprkos svojoj maloj veličini, švajcarska vlada je izrazito decentralizovana, a politička moć podijeljena je i horizontalno i vertikalno. Postoji dvadeset šest kantona (dvadeset punih kantona i šest takozvanih polukantona) koji funkcionišu kao nezavisne države sa značajnim ovlašćenjima za ograničavanje centralne vlasti. Svakih osam kantona mogu sazvati referendum kako bi ukinuli odluku centralne vlasti.
Centralna vlast ima dva zakonodavna doma—Državno vijeće (Council of States) i Nacionalni savjet (National Council). Članovi Državnog vijeća biraju se većinskim glasovima, sa po dva člana iz svakog od dvadeset kantona i jednim članom iz svakog od šest polukantona. Nasuprot tome, Nacionalni savjet se bira proporcionalnom zastupljenošću. Ova razlika u načinu izbora članova zakonodavnih tijela smanjuje moć političkih stranaka i otežava dobijanje zakonodavnog odobrenja na centralnom nivou. U Švajcarskoj ne postoji glavni izvršni organ s ovlašćenjima sličnim predsjedniku ili premijeru. Centralnom izvršnom granom upravlja sedmočlano vijeće koje biraju zakonodavna tijela. Ovlašćenja centralne vlasti za oporezivanje su ograničena, što objašnjava zašto se više od polovine ukupnih poreskih prihoda i 80% prihoda od poreza na dohodak prikuplja na nivou kantona i opštinskih vlasti. Decentralizovana struktura Švajcarske pokazala se vrlo uspješnom. Iako ima malo prirodnih resursa, Švajcarska ima najveći prihod po glavi stanovnika među industrijalizovanim zemljama i spada među najslobodnije ekonomije svijeta.