Dio 2.3: Razumna i ograničena regulacija

„Ako donesete 10.000 propisa, uništavate svu podršku zakonima.“

Vladina regulacija izgleda kao lak način za postizanje različitih ciljeva, kao što su smanjenje nezaposlenosti, povećanje plata za nekvalifikovane radnike ili uklanjanje nekvalitetnih proizvoda s tržišta. Međutim, kada razmišljamo o tome šta se može postići regulacijom, važno je imati na umu tri ključne tačke.

Prvo, konkurencija je veliki regulator. Otvorena, konkurentska tržišta pružaju pojedincima i preduzećima snažan podsticaj da drugima obezbijede robe i usluge koje oni cijene, jer je to izvor viših prihoda. Pod ovim uslovima, obično je malo vjerovatno da će regulacija poboljšati situaciju.

Drugo, regulacija generiše sekundarne efekte koji su često beskorisni i u suprotnosti s namjeravanim ciljevima. U mnogim slučajevima, sekundarni efekti su direktno suprotni ciljevima koje zagovaraju njeni pobornici.

Na primjer, sredinom 1980-ih carinici u Gvatemali su imali pravo da odustanu od naplate carina ako su smatrali da je to u „nacionalnom interesu.“ Takva legislativa otvoren je poziv državnim zvaničnicima da traže mito. Ona stvara regulatornu nesigurnost i čini poslovne aktivnosti skupljim i manje atraktivnim, naročito za poštene ljude.

Treće, regulacija odražava politički proces, koji generalno favorizuje preduzeća i druge interesne grupe koje su daleko bolje organizovane od potrošača, poreskih obveznika i opšte javnosti. Dok pobornici regulacije često tvrde da nastoje postići neki uzvišeni cilj, istina je da gotovo uvijek nastoje iskoristiti politički proces kako bi ostvarili korist na račun drugih.

Sve ove tvrdnje podložne su jednoj velikoj napomeni: generalno smo diskutovali o ekonomskim transakcijama kao da se odvijaju između kupca i prodavca, pri čemu svaki od njih reflektuje sopstveni najbolji interes. Šta ako ono što kupim od tebe utiče na nekog trećeg ko nije ni svjestan da mi diskutujemo o ovoj transakciji? Ovi efekti nazivaju se eksternalijama. Eksternalija može biti pozitivna ili negativna. Na primjer, ako moj kolega primi vakcinu protiv Covida, manja je vjerovatnoća da ću se razboljeti. Negativna eksternalija će se javiti ako komšijin pas laje cijelu noć i ne mogu da spavam.

Eksternalije stvaraju složen problem za društva. Ekonomista Ronald Kouz utvrdio je da u mnogim slučajevima nije potrebno ništa preduzimati. Ovo je donekle složena argumentacija, ali predstavlja dobar primjer ekonomske logike. Razmislimo o psu koji laje. Dvoje ljudi su uključeni: moj komšija, koji voli svog psa, i ja, koji volim svoj san. Sve dok je tržište slobodno, možemo sami riješiti sukob. Ako komšija cijeni lajanje više nego što ja cijenim svoj san, može mi platiti da ga tolerišem ili mi možda može kupiti čepiće za uši. Ako ja cijenim svoj san više nego što on cijeni lajanje, obrnuto je tačno – mogu mu platiti da zaustavi lajanje (možda nabavkom korpe za psa).

Kouzova teorema funkcioniše, međutim, samo u ograničenim situacijama. Složeniji slučajevi zaista stvaraju ulogu za ograničene državne regulacije, obično kada ima toliko ljudi pogođenih s obje strane da je nemoguće da sami postignu dogovor. Razmislite o građanima jedne zemlje koji bi bili voljni, u zbiru, da plate dovoljnu sumu da natjeraju fabriku da smanji zagađenje koje ispušta u vazduh. Problem je: „kako organizovati sve njih da to učine i obuzdati varalice koje kažu: ‘Pa, ako svi ostali doprinesu, moj mali doprinos neće ništa promijeniti!’“

U takvim slučajevima može postojati razlog za kolektivno (tj. vladino) djelovanje. U idealnom svijetu, vlade koje kolektivno predstavljaju građane tačno bi procijenile troškove i koristi kako bi se uhvatile u koštac s problemima velikih razmjera, poput zagađenja. Čak i u ovim situacijama, međutim, većina ekonomista preferira da se svakoj jedinici zagađenja odredi cijena (nazvana „negativna eksternalija“) umjesto donošenja pravila. Razlog za određivanje cijene je očigledan. Kada se cijena postavi, recimo 1 euro po toni, fabrike mogu same odlučiti da li im je jeftinije da sami očiste zagađenje ili da plate cijenu. Ako postavljena cijena ne postigne željeni ishod, lako je podići ili smanjiti cijenu. Maksimizacija profita obavlja većinu posla.

Sada razmislimo o alternativi. Možda regulator odluči koliko zagađenja svaka fabrika može emitovati. Kako bi ona mogla znati koje fabrike bi najlakše mogle očistiti svoju proizvodnju? Uslijed nedostatka velikog broja informacija koje su skrivene na tržištu, nužno nastaju neefikasnoti.

Većina regulacija s kojima smo upoznati stvara više problema nego što ih rješava. Razmotrimo uticaj regulacija koje ograničavaju ulazak na tržišta. Mnoge zemlje nameću regulacije koje otežavaju ulazak i konkurenciju u različitim djelatnostima i zanimanjima. U tim zemljama, ako želite pokrenuti posao ili pružati usluge, morate dobiti licencu, popuniti obrasce, dobiti dozvolu od različitih biroa, dokazati da ste kvalifikovani, pokazati da imate dovoljna finansijska sredstva i zadovoljiti razne druge regulatorne zahtjeve. Neki zvaničnici mogu odbiti vaš zahtjev osim ako niste spremni da doprinosite njihovoj kampanji ili platite mito. Često, dobro uspostavljena i politički uticajna preduzeća protiv kojih biste se takmičili mogu uspješno osporiti vaš zahtjev.

Hernando de Soto, u svojoj otkrivajućoj knjizi Misterija kapitala, izvještava da je početkom 2000-ih u Limi, Peru, bilo potrebno 289 dana za tim ljudi koji rade po 6 sati dnevno da ispune zahtjeve za pokretanje malog preduzeća za proizvodnju odjeće. U ranijoj knjizi Drugi put, otkrio je da je tokom tog procesa dest puta traženo mito i da je bilo potrebno platiti dva da bi se dobila dozvola za legalno poslovanje.⁽³⁴⁾

Godine 2020. Svjetska banka je objavila “Izvještaj o poslovanju“ u različitim zemljama svijeta⁽³⁵⁾ u kojem se navodi da je globalni prosjek vremena potrebnog za otvaranje posla pao sa 52 dana u 2003. na 20 dana u 2019. Ovo poboljšanje je bilo izraženo u svim zemljama, bez obzira na nivo prihoda, osim u Sjevernoj Americi, gdje je vrijeme smanjeno s već niskih 3,5 dana u 2003. na 2,85 dana u 2019. Posljednje mjesto na tabeli zauzima Venecuela, gdje bi legalno otvaranje posla trajalo 230 dana. Na vrhu su Novi Zeland i Gruzija, gdje se proces može završiti za pola dana. Među postkomunističkim zemljama najduže vrijeme za otvaranje posla bilo je potrebno u Bosni i Hercegovini, 80 dana. Postkomunističke zemlje su zapravo značajno napredovale u lakoći otvaranja poslova, i ono traje u prosjeku oko 14 dana u odnosu u na 23 dana u koliko je potrebno u Istočnoj Aziji i Pacifiku i 28 dana koliko je potrebno u Latinskoj Americi i Karibima u 2019 .⁽³⁶⁾

Štaviše, kada vlade nameću regulacije koje ograničavaju ulazak na tržište, postojeća preduzeća će se zalagati za dodatne regulacije koje će još više otežati potencijalnim rivalima da uđu na tržište. Ova redukcija konkurencije će dovesti do viših cijena i većih profita za privilegovane firme. Takođe će smanjiti produktivnost jer preduzeća troše više vremena i novca tražeći vladine povlastice (na primjer, lobiranje političkih donosilaca odluka) umjesto da proizvode dobra i usluge koje ljudi cijene. Kao rezultat, potrošači trpe, a ukupna proizvodnja pada ispod svog potencijala.

Regulacije koje ometaju dobrovoljnu razmjenu obično smanjuju dobitke od trgovine, preduzetničkih poduhvata i društvene saradnje. Kontrola cijena, obavezne aktivnosti i carine su primjeri. Razmotrite kako kontrola cijena utiče na dobitke od trgovine. Kada se cijena dobara ili usluga postavi iznad tržišnog nivoa, kupci će kupovati manje jedinica nego što bi inače kupili. Ovo smanjuje obim međusobno korisnih razmjena, čime se trgovina smanjuje. Alternativno, kada su cijene postavljene ispod tržišnog nivoa, prodavci će smanjiti količinu koju su spremni da ponude, takođe uzrokujući smanjenje broja razmjena i dobitaka od trgovine. Bez obzira na to da li su postavljene iznad ili ispod tržišnog nivoa, kontrole cijena će smanjiti obim trgovine i dobitke od proizvodnje i razmjene.

Minimalna plata je možda najčešće primjenjivana kontrola cijena širom svijeta. Minimalna plata uspostavlja cjenovni prag, koji podiže satnicu nekih radnika (i poslova) iznad tržišnog nivoa. Minimalne plate su kontroverzno pitanje u mnogim evropskim zemljama. Prakse minimalnih plata u evropskim zemljama značajno variraju, odražavajući raznolike ekonomske uslove, strukture tržišta rada i socijalne politike širom kontinenta. Od januara 2024, minimalne mjesečne plate u zemljama članicama EU kreću se od 477 eura u Bugarskoj do 2.571 eura u Luksemburgu.⁽³⁷⁾ U zemljama izvan EU-a, postkomunističkim zemljama, obično su niže, iznoseći 376 eura mjesečno u Albaniji i 173 eura u Kazahstanu, što je ipak visoko u odnosu na nivo produktivnosti najmanje kvalifikovanih radnika.

Propisivanje viših plata izgleda kao lak način da se pomogne nekvalifikovanim radnicima, ali postoje sekundarni efekti. Kao što osnovni princip ekonomije ukazuje, viša minimalna plata značiće manje zaposlenja za nekvalifikovane radnike. Postoji određena kontroverza o veličini smanjenja zaposlenosti, ali većina empirijskih dokaza ukazuje da će svako povećanje minimalne plate za 10 procenata smanjiti zaposlenost radnika između 1 i 3 procenta.⁽³⁸⁾ Takođe će se pojaviti i drugi nenamjerni sekundarni efekti.

Poslodavci će preduzeti korake da kontrolišu ili nadoknade svoje veće troškove rada. Ovo će uključivati manje mogućnosti za obuku nekvalifikovanih radnika, manje pogodna radna vremena i smanjenje dodatnih beneficija. Štaviše, viša minimalna plata će povećati zarade nekih radnika do nivoa gdje gube pravo na pomoć u hrani, zdravstvenoj njezi i drugim oblicima transfera, što znači da će im prihodi nakon poreza i transfera rasti manje, a ponekad i znatno manje, nego što je povećanje minimalne plate.⁽³⁹⁾

U suštini, minimalna plata onemogućava zapošljavanje osoba čija produktivnost je manja od minimalne—odnosno, čiji učinak ne opravdava isplatu minimalne plate. Da li je ovo razumna ideja? Da li zaista želimo uskratiti osobama s produktivnošću manjom od minimalne plate priliku da uopšte rade? Ovo je upravo ono što minimalne plate rade.

Da bismo jasno vidjeli štetne efekte minimalnih plata, pomaže da shvatimo da ti efekti nijesu zaista mjerljivi brojem nezaposlenih radnika. Za razliku od onoga što mnogi ljudi pretpostavljaju, zvanične statistike u većini zemalja zahtijevaju da osoba ne radi, ali aktivno traži posao, da bi bila označena kao „nezaposlena.“ Neko ko ne radi jer minimalna plata zahtijeva da mu se plati više nego što njegova produktivnost opravdava, ne smatra se „nezaposlenom osobom.“ Umjesto toga, ti radnici se mogu smatrati obeshrabrenim radnicima. Pobornici više minimalne plate često tvrde da će to smanjiti stopu siromaštva povećanjem prihoda siromašnih radnika. Na prvi pogled, ovo izgleda tačno, ali pregled podataka ukazuje da je ovo vrlo upitno. Postoje tri glavna razloga zašto je to slučaj.

Prvo, velika većina radnika sa minimalnom platom nije u siromaštvu. U Sjedinjenim Državama, oko 80% radnika s minimalnom platom su članovi domaćinstava čiji prihodi premašuju granicu siromaštva; jedna trećina živi u domaćinstvima s iznadprosječnim prihodima. Polovina radnika s minimalnom platom ima između šesnaest i dvadeset četiri godine, a većina njih radi skraćeno radno vrijeme. Samo jedan od sedam radnika s minimalnom platom (oko 15%) je glavni hranitelj porodice s jednim ili više djece. Dakle, tipičan radnik s minimalnom platom je samac, mlad, radi skraćeno radno vrijeme i član je domaćinstva s prihodima iznad granice siromaštva.

Drugo, mnogi radnici s minimalnom platom su takođe potrošači proizvoda koji su pod uticajem povećane minimalne plate. Minimalna plata će vjerovatno povećati cijene dobara poput namirnica i obroka brze hrane. Ove više cijene će, barem djelimično, neutralisati dobitke radnika od veće minimalne plate.

Treće, mnoge siromašne porodice nemaju nikoga ko radi, pa im veća minimalna plata neće pomoći osim ako povećanje nije dovoljno veliko, nakon prilagođavanja za izgubljene beneficije socijalne pomoći, da ih podstakne da uđu u radnu snagu.

Do sličnih nalaza došli su i neki istraživači koji su se bavili evropskim zemljama. Na primjer, studija o Njemačkoj zaključuje da bi uvođenje minimalne plate moglo dovesti do manjeg broja radnih mjesta za nekvalifikovane radnike.⁽⁴⁰⁾ Studija "Ekonomski uticaj minimalnih plata u Evropi" analizirala je efekte minimalnih plata u sedamnaest evropskih zemalja. Istraživanje je pokazalo da minimalne plate smanjuju zaposlenost mladih radnika.⁽⁴¹⁾ Postkomunistička Rusija pruža zanimljivu laboratoriju za proučavanje efekata minimalnih plata. Godine 2007. zemlja je više nego udvostručila federalnu minimalnu platu (i povećala je još više u nekim regionima). Rezultati sugerišu da je to izazvalo smanjenje zaposlenosti mladih ljudi, od kojih su neki prihvatili poslove u neformalnoj ekonomiji, dok su se drugi jednostavno povukli iz radne snage.⁽⁴²⁾

Kada razmišljamo o efektima minimalne plate na mlade nekvalifikovane radnike, važno je razmotriti uticaj i na kratak i na dugi rok. Radno iskustvo mladima pruža prilike da razviju samopouzdanje, dobre radne navike, vrijedne vještine i pozitivan stav, čineći ih vrednijim budućim poslodavcima. Ako mladi ljudi ne mogu dokazati svoju vrijednost poslodavcima i razviti vještine na radnom mjestu, malo je vjerovatno da će se uspjeti napredovati i ostvariti veće zarade u budućnosti.

Čak i kada radnik dobije povećanje plate zbog više minimalne plate, to ne znači da će mu zapravo biti bolje. Poslodavci moraju obezbijediti da dodatna vrijednost radnika bude najmanje jednaka onome što oni plaćaju svojim radnicima. Ako su primorani da povećaju plate, mogu smanjiti druge, neregulisane aspekte koji se odnose na radno mjesto. Pauze mogu postati kraće, proizvodne linije se mogu ubrzati, doprinosi za penzioni fond mogu se smanjiti. Možda najštetniji uticaj je taj što poslodavci mogu smanjiti ulaganje u povećanje vještina radnika. Ako poslodavac obezbijedi skupu obuku koja povećava produktivnost radnika, može povratiti svoje troškove samo tako što će plaćati radnika manje od njegove produktivnosti dok je na obuci. Ovo znači da će naknada radnika (njegova plata plus vrijednost obuke koju dobija i koja mu omogućava da zarađuje više u budućnosti) biti jednaka njegovoj trenutnoj produktivnosti.⁽⁴³⁾ Nemogućnost obezbjeđivanja obuke koja bi omogućila radnicima napredovanje i povećanje zarada tokom vremena osuđuje neke radnike na „posao bez budućnosti.“

Vrijednost radnog iskustva i razvoja vještina široko je prepoznata u slučaju studenata. Članovi Kongresa obezbjeđuju studentima niske plate ili čak neplaćene prakse, priznajući da im to iskustvo pomaže da razviju vještine i ostvare veće buduće zarade. Ironično, međutim, ti isti političari podržavaju nivoe minimalne plate koji smanjuju mogućnosti obuke na radnom mjestu za manje obrazovanu omladinu. Negativan uticaj minimalnih plata na pripravničke i druge mogućnosti obuke za mlade sa manje obrazovanja gotovo uvijek se ignoriše od strane pobornika minimalne plate, uključujući članove zakonodavnih tijela koji ih uspostavljaju. Ipak, ovo je važan sekundarni negativan efekat minimalnih plata.

Mnoge zemlje takođe nameću druge regulacije na tržištu rada koje podrivaju ekonomski rast. Regulacije o otpuštanju radnika su jedan primjer. U brojnim evropskim zemljama, poslodavci koji žele smanjiti broj zaposlenih moraju (1) dobiti dozvolu političkih vlasti; (2) obavijestiti otpuštene radnike mjesecima unaprijed; i (3) nastaviti plaćati otpuštenim radnicima nekoliko mjeseci nakon njihovog odlaska. Ograničenja zapošljavanja migranata, naročito u nekim azijskim zemljama, takođe su značajan primjer. Izvještaj Međunarodne organizacije rada iz 2019.⁽⁴⁴⁾ ističe da ova ograničenja, povećanjem troškova zapošljavanja, često rezultiraju nedostatkom radne snage u sektorima poput građevinarstva i poljoprivrede. Ovo, zauzvrat, ometa produktivnost i ekonomski rast.

Takve regulative mogu izgledati kao da su u interesu radnika, ali se sekundarni efekti moraju uzeti u obzir. Regulative koje čine otpuštanje radnika skupim takođe čine zapošljavanje skupim. Poslodavci će biti nevoljni da zaposle nove radnike zbog visokih troškova ako se pokaže da su nezadovoljavajući ili nepotrebni. Kao rezultat, tražioci posla, naročito radnici bez iskustva, imaće poteškoće da pronađu posao, a ukupni rast zaposlenosti biće usporen. U evropskim zemljama, gdje su restriktivne regulacije tržišta rada izraženije nego u Sjedinjenim Državama, stope nezaposlenosti u zapadnoevropskim zemljama poput Italije, Španije i Francuske su, u prosjeku, bile 4 do 5 procentnih poena više nego u Sjedinjenim Državama tokom posljednjih nekoliko decenija.⁽⁴⁵⁾ Istraživanje Stevea Hanke-a s Univerziteta Johns Hopkins pokazalo je da su između 2010. i 2015. stope nezaposlenosti u zemljama EU s propisanim minimalnim platama bile i do 50% više nego u onim zemljama EU bez propisanih minimalnih plata.

Iako su regulacije zapošljavanja i otpuštanja generalno manje restriktivne u Sjedinjenim Državama nego u Evropi, licenciranje zanimanja predstavlja značajno ograničenje tržišta rada u Sjedinjenim Državama. Većina ovih licenciranja odvija se na državnom nivou. Da bi dobili licence, ljudi plaćaju naknade koje se kreću od skromnih do izuzetno visokih, završavaju obuke od šest do dvanaest mjeseci i polažu ispite.

Još 1970. godine manje od 15% Amerikanaca radilo je u poslovima koji su zahtijevali licencu. Danas taj procenat iznosi skoro 30% i nastavlja rasti. Sredinom 1980-ih, 800 zanimanja bilo je licencirano u barem jednoj saveznoj državi. Do 2023. godine, prema Savjetu za licenciranje, sprovođenje i regulaciju, više od 1.100 zanimanja bilo je regulisano u barem jednoj saveznoj državi. Nacionalna studija o opterećenju izazvanom licenciranjem zanimanja identifikovala je 2.700 licenci širom 50 saveznih država i Distrikta Kolumbija 2022. godine.⁽⁴⁶⁾ Nedavna istraživanja otkrivaju da je približno 22% radnika u Evropskoj uniji podložno zahtjevima licenciranja zanimanja, iako broj i uticaj ovih zahtjeva značajno variraju među državama članicama, pri čemu Njemačka prednjači sa 33%. Procjenjuje se da je licenciranje smanjilo zaposlenost u povezanim industrijama u EU za otprilike 700.000 radnih mjesta u 2015. godini. Ista studija takođe je utvrdila da plate koje su iznad tržišnih a koje su povezane s restriktivnim licenciranjem doprinose nejednakosti prihoda unutar EU.⁽⁴⁷⁾

Pristalice licenciranja tvrde da je ono neophodno za zaštitu potrošača od nekvalitetnih i potencijalno nesigurnih i nezdravih proizvoda. Međutim, licence su potrebne u brojnim zanimanjima koja nemaju mnogo veze s javnom sigurnošću ili zaštitom potrošača.⁽⁴⁸⁾ Na primjer, jedna ili više saveznih država SAD zahtijevaju licence za rad u sljedećim zanimanjima: dizajner enterijera, šminker, cvjećar, berberin, stručnjak za pletenje kose, stručnjak za šamponiranje, sportski trener, turistički vodič, aukcionar, prodavac krompira, prodavac sanduka, uzgajivač tvora i proricatelj sudbine. Pritisak za licenciranjem rijetko dolazi od potrošačkih grupa. Umjesto toga, gotovo uvijek potiče od vlasnika preduzeća koji već rade u toj djelatnosti i pokušavaju se zaštititi od konkurencije.

U mnogim od ovih licenciranih zanimanja, pojedinci bi mogli steći vještine potrebne za visok nivo produktivnosti putem radnog iskustva i saradnje s drugima koji su vješti u tom poslu. Licenciranje zahtijeva formalnu obuku i često skupe naknade, što smanjuje ponudu i povećava cijenu dobara i usluga koje pružaju licencirani stručnjaci. Oni koji su trenutno u zanimanju ostvaruju korist na račun potrošača i potencijalnih proizvođača bez licenci. Neka istraživanja su čak pokazala da osuđenici koji su odslužili kazne češće ponovo počine zločine u državama s većim zahtjevima za licenciranjem, pretpostavlja se zbog toga što im je teže da pornađu posao.

Alternativa licenciranju je sertifikacija. Uz sertifikaciju, vlada može zahtijevati od dobavljača da potrošačima pruže informacije o svom obrazovanju, obuci i drugim kvalifikacijama, bez zabrane rada u njihovom izabranom polju. U suštini, sertifikacija čini informacije o kvalifikacijama dobavljača lako dostupnim potrošačima, ali ne ograničava njihove izbore. Štaviše, omogućava onima koji rade da razviju i demonstriraju svoju kompetenciju, dok i dalje pružaju informacije koje potrošači mogu koristiti za donošenje informisanih odluka.

Regulacija je plodno tlo za kronizam, političko favorizovanje i čak korupciju. Pobornici regulacija koje ograničavaju konkurenciju često koriste zaštitu zdravlja i sigurnosti kako bi prikrili svoje prave motive. Na primjer, trideset pet država SAD i Distrikt Kolumbija imaju regulacije o potrebi sertifikata. Ova pravila zahtijevaju da oni koji žele pokrenuti nove bolnice, klinike i druge zdravstvene ustanove ubijede državne odbore ili komisije da trenutni pružaoci ne mogu zadovoljiti traženu količinu zdravstvenih usluga. Postojeće firme smiju argumentovati da to nije slučaj. Slično tome, regulacije zabranjuju američkim potrošačima da kupuju lijekove na recept od kanadskih prodavaca, čak i ako je isti lijek jeftiniji u Kanadi. Ove vrste regulacija podrivaju tržišnu konkurenciju i povjerenje građana u politički proces.

Na primjer, Evropska regulativa o medicinskim uređajima (EU MDR), novi set propisa koji reguliše proizvodnju i distribuciju medicinskih uređaja u Evropi, izazvala je zabrinutost unutar industrije medicinskih uređaja. Iako nova regulativa o medicinskim uređajima na evropskom nivou vjerovatno donosi veću sigurnost za pacijente, takođe dovodi do dužih perioda čekanja za nove lijekove i inovativne proizvode.⁽⁴⁹⁾ Kritičari tvrde da ove regulacije nameću opterećujuće zahtjeve koji bi mogli usporiti inovacije i ograničiti dostupnost medicinskih uređaja na tržištu EU.

Proces odobravanja novih farmaceutskih proizvoda i njihovog uvođenja na tržišta EU i SAD suočava se s kritikama zbog pretjerane složenosti i dužine trajanja. Iako se često tvrdi da je odobravanje lijekova sporije u Sjedinjenim Državama nego u EU, neka istraživanja sugerišu da lijekovi zapravo postaju dostupni javnosti brže u SAD nego u EU.⁽⁵⁰⁾ U svakom slučaju, ozbiljno bolesni pacijenti, koji bi rado prihvatili sve rizike, bivaju uskraćeni za njegu koju žele i trebaju. Jedna studija istraživača sa Univerziteta u Otavi, koji su proučavali 21 lijek protiv raka odobren između 2001. i 2015. godine, pokazala je da je na svjetskom nivou izgubljen jedan život za svakih 12 sekundi zbog kašnjenja u odobrenju.⁽⁵¹⁾

Za neupućene regulacija često izgleda kao lak način za rješavanje problema. Želite više plate? Povećajte minimalnu platu. Želite nižu stopu nezaposlenosti? Donosite zakone koji otežavaju otpuštanje radnika. Želite veće zarade u nekom zanimanju? Ograničite ulazak onima koji traže posao i spremni su raditi za niže plate. Ali ove pojednostavljene politike ne povećavaju ukupnu proizvodnju društva i ignorišu sekundarne efekte. Kao što smo istakli, međusobno korisna trgovina i konkurentska tržišta podstiču proizvodnju po niskim troškovima i otkrivanje boljih načina rada. Oni nas podstiču da dobijemo više vrijednosti od naših resursa. Stoga, regulatorne politike koje nameću prepreke trgovini i ulasku na tržišta gotovo uvijek će biti kontraproduktivne. Ako neka zemlja želi da raste i prosperira, trebala bi minimizirati regulaciju ovog tipa.

Dosadašnja rasprava analizirala je izbor između tržišnih i vladinih mehanizama za rješavanje eksternalija kao dvije oštro suprostavljene alternative. Međutim, često postoji srednji put. Kada su grupe pogođene eksternalijama relativno male, one mogu pregovarati o dogovorima za smanjenje ili eliminisanje eksternalija unutar svoje lokalne zajednice, bez intervencije države. Zapravo, Elinor Ostrom je 2009. godine postala prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za ekonomiju, dokumentujući takve dogovore u različitim situacijama širom svijeta.