Dio 1.3: Odluke se donose na margini

„Velike stvari se ne rade impulsivno, već nizom malih koraka koji se zatim spoje u jedno.“

Da bismo dobili najveću vrijednost od oskudnih resursa, ekonomija pruža jednostavno pravilo: pratite one aktivnosti koje donose više koristi nego troškova; izbjegavate aktivnosti koje donose više troškova nego koristi. Ovo načelo racionalnog donošenja odluka važi za pojedince, preduzeća, vladine zvaničnike i društvo u cjelini.

Skoro sve odluke se donose na margini. To znači da one gotovo uvijek uključuju dodatke (ili smanjenja) postojećim uslovima, a ne odluke tipa „sve ili ništa“. Riječ „dodatno“ zamjena je za marginalno. Možemo pitati: „Koliki je marginalni trošak proizvodnje ili potrošnje jedne dodatne jedinice?“ Marginalne odluke mogu uključivati velike ili male promjene. „Još jedna jedinica“ mogla bi biti nova košulja, nova kuća, nova fabrika, dodatna investicija ili čak trošak vremena, kao u slučaju studenta koji odlučuje da li da naredni sat vremena provede i dalje učeći za ispit ili u nekoj drugoj aktrivnosti. Sve ove odluke su marginalne jer uključuju razmatranje dodatnih troškova i koristi.

Ljudi ne donose odluke tipa „sve ili ništa“, kao što je izbor između jela i nošenja odjeće. Umjesto toga, oni upoređuju marginalne koristi još malo hrane s marginalnim troškovima manje odjeće ili odricanja od nečeg drugog u manjoj mjeri. Prilikom donošenja odluka pojedinci ne upoređuju ukupnu vrijednost hrane i ukupnu vrijednost odjeće i ne biraju jedno ili drugo. Umjesto toga, upoređuju njihove marginalne vrijednosti—malo više jednog predmeta i malo manje drugih. Podsticaji nas usmjeravaju da biramo opcije samo kada su njihove marginalne koristi veće od marginalnih troškova.

Marginalne odluke takođe mogu uključivati troškove i koristi od promjena u karakteristikama onoga što kupujemo ili radimo. „Da li da istrčim još jedan kilometar na današnjem treningu?“ „Da li želim kuću sa tri spavaće sobe ili onu sa dvije?“ „Šta mislite o Nike patikama naspram onih iz Walmart-a?“ Slično tome, poslovni rukovodilac koji planira izgradnju nove fabrike razmotriće da li marginalna korist nove fabrike—na primjer dodatni prihodi od prodaje—premašuju marginalni trošak—odnosno troškove izgradnje nove zgrade i žrtvovanje drugih stvari. Ako nije tako, rukovodilac i kompanija će biti u boljem položaju bez nove fabrike.

Efikasno političko djelovanje takođe zahtijeva donošenje marginalnih odluka. Razmotrite političku odluku o tome koliko napora i resursa uložiti u čišćenje zagađenja. Kada bi pitali koliko je zagađenja prihvatljivo, mnogi ljudi bi odgovorili „nikoliko.“ Drugim riječima, nivo zagađenja treba smanjiti na nulu. Na biralištu bi onda mogli glasati na taj način. Ali marginalno razmišljanje otkriva da bi to bilo izuzetno rasipno.

Kada postoji mnogo zagađenja—toliko, na primjer, da se gušimo od vazduha koji udišemo—marginalna korist od smanjenja zagađenja će vjerovatno nadmašiti marginalni trošak za to smanjenje. Ali kako se količina zagađenja smanjuje, tako se smanjuje i marginalna korist—vrijednost dodatnog poboljšanja vazduha. Još uvijek postoji korist od još čistije atmosfere (na primjer, mogli bismo vidjeti udaljene planine), ali ta korist nije ni približno toliko vrijedna kao zaštita naših pluća. Prije nego što zagađenje potpuno nestane, dodatna korist od smanjenja zagađenja približava se nuli.

Kako marginalna korist od smanjenja zagađenja za dodatnu jedinicu opada, marginalni trošak raste. Kako se sve više resursa preusmjerava sa drugih korisnih upotreba, trošak čistijeg vazduha postaje viši. Marginalni trošak je vrijednost stvari koje su žrtvovane kako bi se još malo smanjilo zagađenje. Troškovi za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, poboljšanje infrastrukture i drugi slični troškovi su samo neki od primjera. Oni se moraju uzeti u obzir kada se procjenjuje opravdanost daljeg smanjenja zagađenja. Jednom kada marginalni trošak čistije atmosfere premaši marginalnu korist, dodatno smanjenje zagađenja postaje rasipno i kontraproduktivno. Jednostavno nije vrijedno troška. Osnovno pravilo glasi „uradite najlakše stvari prvo!“

Da nastavimo sa primjerom zagađenja, razmotrite sljedeću hipotetičku situaciju: Pretpostavimo da zagađenje nanosi štetu u vrijednosti od 100 miliona eura, a da se troši samo milion eura na smanjenje zagađenja. Imajući te informacije, da li činimo premalo ili previše na smanjenju zagađenja? Većina ljudi bi rekla da trošimo premalo. To može biti tačno, ali nam je potrebno više informacija prije nego donesemo zaključak.

Sto miliona eura štete predstavlja ukupnu štetu, a milion eura troškova je ukupni trošak čišćenja. Da bismo donijeli informisanu odluku o sljedećim koracima, potrebno je da znamo i marginalnu korist i marginalni trošak čišćenja. Ako bi dodatno trošenje od 10 eura na smanjenje zagađenja smanjilo štetu za više od 10 eura, onda bi trebalo trošiti više. Marginalna korist premašuje marginalni trošak. Ali ako bi dodatnih 10 eura potrošenih na napore protiv zagađenja smanjilo štetu za samo jedan euro, dodatno trošenje bi bilo nepromišljeno.

Ljudi često zanemaruju značaj marginalizma kada komentarišu ili glasaju, ali ga rijetko zanemaruju u svojim ličnim odlukama. Razmotrite hranu naspram rekreacije. Kada se posmatra kao cjelina, hrana je daleko vrednija od rekreacije jer omogućava ljudima da prežive. Kada su ljudi siromašni i žive u siromašnim zajednicama, najveći dio svog prihoda posvećuju obezbjeđivanju adekvatne ishrane. Troše malo vremena i novca, ako ga uopšte imaju, na skupe aktivnosti poput igranja golfa, skijanja na vodi ili drugih rekreativnih aktivnosti.

Ali kako ljudi postaju bogatiji, alternativni trošak nabavke hrane opada. Iako hrana ostaje ključna za život, oni mogu više nego zadovoljiti svoje osnovne potrebe pa postaje nepotrebno da nastave trošiti većinu svog novca na hranu. Na višim nivoima bogatstva, ljudi otkrivaju da je na margini—kako donose odluke o tome kako trošiti svaki dodatni euro—hrana često manje vrijedna od rekreacije. Tako, kako ljudi postaju bogatiji, troše manji dio svog prihoda na hranu i veći dio svog prihoda na rekreaciju. Jermenija i Francuska su obje poznate po svojoj kuhinji, ali su 2022. godine jermenska domaćinstva, u prosjeku, trošila 47% svog prihoda na hranu, dok su domaćinstva u znatno bogatijoj Francuskoj trošila samo 13,3% svog prihoda na hranu.⁽⁵⁾

Princip marginalizma otkriva da su marginalni troškovi i marginalne koristi relevantni za racionalno donošenje odluka. Ako želimo da izvučemo najveću vrijednost iz naših resursa, treba preduzimati samo one akcije kod kojih su marginalne koristi veće od marginalnih troškova. I pojedinci i nacije bolje napreduju kada njihove lične i političke odluke uzimaju u obzir principe marginalizma.

Donošenje odluka na osnovu margine usko je povezano s vremenom. Mnoge odluke, jednom donešene, ne mogu se poništiti i stoga više nijesu relevantne pri donošenju odluka na margini. Na primjer, kada se postrojenje izgradi, proizvođač ga ne može "razgraditi". Ovi troškovi se nazivaju nepovratnim ili "fiksnim troškovima". Prema ekonomskoj teoriji, ovi troškovi ne bi trebalo da utiču na donošenje odluka o promjenljivim stvarima, poput toga koliko radnika zaposliti, čak i ako bi, u svijetu vremenskog putovanja, preduzeće moglo odlučiti da uopšte ne gradi postrojenje. Slično tome, pojedinci djeluju u svijetu gdje troškovi, jednom nastali, ne mogu biti vraćeni. Na primjer, ako student uloži vrijeme i novac u školovanje da bi stekao diplomu iz, recimo, sociologije, ti troškovi su nepovratni ukoliko kasnije otkrije da postoje bolji ili bolje plaćeni poslovi u turizmu.