Žrtvovanje života radi profita

Autor: Dwight R. Lee

Pitanje za razmišljanje: Da li proizvođači automobila žrtvuju živote radi profita? Zašto može postojati sukob između vrijednosti života i profita?

Uprkos tome što ljudi često govore kako je ljudski život neprocjenjiv, svojim postupcima mu svakodnevno daju cijenu. Ljudi preuzimaju rizike koji im skraćuju životni vijek kako bi se zabavili, uštedjeli vrijeme ili novac tako što ne preduzimaju sve moguće mjere predostrožnosti. Kada ljudi dobrovoljno prihvataju rizike da bi stekli stvari koje im znače, oni time stavljaju cijenu na svoje živote – svojim djelima nam pokazuju da je granična vrijednost njihovih života manja od, često vrlo niske, koristi koju ostvaruju prejedanjem, izbjegavanjem treninga, prebrzom vožnjom i sličnim ponašanjima.

Nažalost, kada ljudi preuzimaju rizik, ponekad se dogode nesreće sa tragičnim ishodom. Ništa nije prirodnije od saosjećanja sa onima koji su pretrpjeli ozbiljne povrede ili izgubili život zbog izlaganja riziku. Međutim, naše saosjećanje ne bi trebalo da nas zaslijepi pred činjenicom da odraslima ne činimo uslugu kada im oduzimamo mogućnost da preuzimaju rizike koji, u skladu sa njihovim preferencijama i okolnostima, imaju smisla za njih. Ipak, takve politike svakodnevno podržavaju i podstiču dobronamjerni ljudi koji (1) ne uviđaju da ljudski život, kada se posmatra ekonomski, nije potpuno neprocjenjiv i (2) ne razumiju kako cijene i profit omogućavaju ljudima da na jasan način prenesu svoje potrebe i želje kompanijama. To su oni koji lako iskažu moralnu ogorčenost kada čuju optužbe da korporacije ugrožavaju ljudske živote zarad većeg profita proizvodeći nebezbjedne proizvode.

Ljudi svakodnevno doživljavaju povrede i gube živote jer proizvodi nijesu onoliko sigurni koliko bi mogli biti. Više nego ikad prije, postojeći pravni okvir podstiče one koji su oštećeni u ovakvim nesrećama da tuže proizvođače „nebezbjednih“ proizvoda radi naknade za bol i patnju. Očigledan motiv za ove tužbe su visoke, ponekad nevjerovatno visoke odštete koje mogu biti dosuđene tužiteljima i njihovim advokatima. Na primjer, 1999. godine dosuđena je odšteta od 4,9 milijardi dolara protiv General Motorsa za šestoro ljudi koji su se teško opekli kada je njihov automobil Malibu iz 1979. godine zahvatio požar nakon što ga je udario pijani vozač brzinom između 50 i 70 milja na sat.⁽¹⁾

Optužba koja lako pridobija porote, pogađa javnost i djelimično objašnjava visoke odštetne iznose jeste da pohlepne korporacije žrtvuju ljudske živote zarad većeg profita.

Da li je ova optužba tačna? Naravno da jeste. Ali to nije kritika korporacija, već odraz pravilnog funkcionisanja tržišne ekonomije. Korporacije redovno rizikuju živote nekih svojih kupaca kako bi povećale profit, i svi mi smo zbog toga na dobitku. Da, dobro ste pročitali – imamo sreću što živimo u ekonomiji koja dozvoljava korporacijama da povećaju profit namjerno prodajući proizvode koji su manje bezbjedni nego što bi mogli biti proizvedeni. Spremnost da se životi žrtvuju zarad profita možda nije utješna poput šolje mlijeka, keksa i priče pred spavanje, ali proizilazi direktno iz stvarnosti koju ne možemo jednostavno zanemariti.

Stvarnost je oskudnost. Postoje ograničenja u pogledu količine poželjnih stvari koje se mogu proizvesti. Ako želimo više nečega, moraćemo da se odreknemo nečeg drugog. Oni koji se zgražavaju nad činjenicom da se bezbjednost žrtvuje zarad profita ignorišu ovu očiglednu činjenicu. Na primjer, broj saobraćajnih nesreća mogao bi se smanjiti ako bi se automobili pravili poput Šermanovih tenkova. Ali dodatna bezbjednost došla bi po cijenu veće potrošnje goriva, manjeg komfora, sporije vožnje i problema sa parkiranjem, a da ne pominjemo sve stvari koje ne biste mogli da priuštite nakon plaćanja nevjerovatno visoke cijene za "tenkmobil". Mnogo prije nego što bismo bezbjednost automobila povećali na nivo "tenkmobila", granična vrijednost dodatnog očekivanog životnog vijeka bila bi daleko manja od granične vrijednosti onoga čega bismo se odrekli. Jednostavno nema smisla smanjivati broj saobraćajnih nesreća do maksimuma tako što ćemo automobile učiniti maksimalno bezbjednim..

Komunikacija putem profita

Ali koliko bezbjednosti je prava mjera? Odgovor se razlikuje od osobe do osobe. Na primjer, neki ljudi toliko uživaju u vožnji motocikla da to rade uprkos činjenici da su šanse za preživljavanje nesreće čak 17 puta veće u automobilu. Ljudi obično „kupuju“ više bezbjednosti kako im prihodi rastu i kada više ljudi zavisi od njih.

Dok sam bio na postdiplomskim studijama, vozio sam dotrajali Volkswagen Bubu sa vratima koja se nijesu mogla potpuno zatvoriti. Izabrao sam više obrazovanja po cijenu manje bezbjednosti. Sada, kada imam porodicu i veći prihod, spreman sam da platim za veću bezbjednost, pa vozim Suburban – nije baš kao Šermanov tenk, ali je blizu.

Kako ljudi prenose svoju potrebu za bezbjednošću proizvođačima automobila? Kroz cijene koje su spremni da plate za različite tipove vozila i kroz profit koji te cijene donose. Ne bi bilo profita u pravljenju automobila bezbjednog kao Šermanov tenk, jer ga niko ne bi kupio. Automobilske kompanije ostvaruju veći profit što se više približe pronalaženju neizbježnih kompromisa u dizajnu automobila koji odgovaraju ukusu potrošača. Dakle, kada proizvođači automobila prave kompromise po pitanju bezbjednosti kako bi povećali profit, oni zapravo rade ono što mi želimo – odgovaraju na naše potrebe i želje.

To ne znači da se greške ne dešavaju. Cijene i profiti ne omogućavaju potrošačima da sa apsolutnom preciznošću prenesu svaki detalj svojih preferencija kada su u pitanju automobili. Ipak, prednost profita kao motivacije za bezbjednost automobila leži u tome što, kada jedna kompanija ne ponudi potrošačima ono što žele, stvaraju se prilike za profit drugim kompanijama koje to urade. Iako ovaj tržišni proces nije savršen, on funkcioniše bolje od bilo kojeg drugog procesa.

Nažalost, čak i uz razuman nivo bezbjednosti proizvoda, ljudi će i dalje stradati i povređivati se u nesrećama. Troškovi i tragične posljedice ovih nesreća lako su vidljivi, kao i činjenica da bi šteta bila manja da je u proizvod ugrađeno više bezbjednosti. Međutim, manje su očigledne prednosti koje milioni ljudi ostvaruju time što ne moraju plaćati za više bezbjednosti nego što im je potrebno – prednosti poput više novca za obrazovanje, medicinsku njegu, odjeću i stanovanje. Više obrazovanja, bolje medicinske njege i poboljšanja u kvalitetu odjeće i stanovanja povezani su sa dužim životnim vijekom. One čiji su životi prekinuti u nesrećama lako uočavamo, dok nikada nećemo znati ko je izbjegao preranu smrt zahvaljujući prosperitetu generisanom ekonomskim sistemom vođenim tržišnim cijenama i profitom. Ali nema sumnje da je broj ovih drugih daleko već.

Zaključna pitanja: Kako cijene i profiti osnažuju vas i druge potrošače, da prenesete svoje želje i potrebe kompanijama?