Ostajemo bez poljoprivrednog zemljišta

Autor: Dwight Lee

Pitanje za razmišljanje: Da li privatno vlasništvo daje vlasnicima podsticaj da održavaju i čuvaju resurse? Objasnite.

Strah da ostajemo bez važnih resursa prisutan je stalno. Nafta je često na vrhu liste stvari oko kojih se brinemo; prostor za deponije je još jedan primjer, a tu je i drveće. Mogao bih nastaviti s nabrajanjem (ugalj, bakar, željezna ruda, čak i kalaj) stvari za koje su ljudi strahovali da će uskoro biti iscrpljene. U većini slučajeva taj strah je neosnovan—podstiču ga organizovane grupe koje žele ostvariti korist zastrašivanjem javnosti, površni novinari i opšti nedostatak osnovnog razumijevanja ekonomije. Tamo gdje zabrinutost jeste opravdana, problem je neizostavno nedostatak prava privatnog vlasništva nad ugroženim resursom.

Da bismo shvatili ulogu svojinskih prava u sprečavanju iscrpljivanja resursa, razmotrimo sljedeće pitanje: da li smo ikada ostali bez nekog neobnovljivog resursa? Ovo pitanje sam postavio desetinama publika i još nijesam našao nekoga ko može da imenuje jedan takav resurs. Ali zar neobnovljivi resursi nijesu upravo oni koji bi najvjerovatnije mogli nestati? Uostalom, oni su neobnovljivi. Još je zbunjujuće to što smo doveli do istrebljenja brojne životinje koje su obnovljivi resursi. Zar upravo ovi resursi nijesu oni koje bi trebalo najmanje iscrpiti? Ova zagonetka se rješava kada shvatimo da neobnovljivi resursi jednostavno stoje na mjestu; oni ne trče unaokolo, pa je lako uspostaviti privatna svojinska prava nad njima. Ljudi štede resurse koje posjeduju tako što uzimaju u obzir njihovu buduću vrijednost. Mnoge životinje, zbog svoje „bježljive“ prirode, teško je posjedovati kao privatno vlasništvo, pa ljudi imaju malo motivacije da uzmu u obzir njihovu buduću vrijednost. Zbog toga su, uprkos svojoj obnovljivosti, neke od tih životinja bile istrebljene.

Stvaranje panike da ostajemo bez neobnovljivih resursa bilo bi mnogo teže kada bi ljudi razumjeli moć privatne svojine da motiviše pravilno razmatranje buduće vrijednosti naših resursa. Ali ovdje razmatram još jedan razlog zbog kojeg ljudi pogrešno vjeruju da nam resursi nestaju ili se opasno iscrpljuju – neuspjeh u razlikovanju granične vrijednosti od ukupne vrijednosti.

Nestajanje poljoprivrednog zemljišta

Tek što sam započeo svoj prvi posao predavača na Univerzitetu u Koloradu, pozvan sam da učestvujem u debati o „problemu“ nestajanja poljoprivrednog zemljišta.

Uprkos mojim uvjerljivim argumentima (nekoliko prisutnih koji su se prije debate slagali sa mnom, i dalje su se slagali sa mnom nakon nje) da je smanjenje poljoprivrednog zemljišta rezultat pravilnog funkcionisanja tržišnih sila, zabrinutost zbog gubitka poljoprivrednog zemljišta se nastavila. Na primjer, Lester Braun iz Worldwatch Instituta svake godine objavljuje izvještaj u kojem predviđa da će zalihe hrane zaostajati za rastom populacije, problem koji, prema njegovom mišljenju, djelimično uzrokuje gubitak poljoprivrednog zemljišta zbog urbanizacije.

Iako je tačno da se globalno koristi manje hektara za poljoprivredu danas nego u prošlosti, ovaj „gubitak“ poljoprivrednog zemljišta nije kriza niti razlog za zabrinutost. Naprotiv, to je dobra vijest. U Poljskoj je, na primjer, udio zemljišta posvećenog poljoprivredi pao za 28% od kasnih 1960-ih, dok je proizvodnja hrane porasla za skoro 70%. Kada se manje zemljišta koristi za poljoprivredu, više zemljišta može biti vraćeno u prirodno stanje, poput otvorenih prostora i šuma.

Ovo nećete čuti od onih koji stalno prizivaju krize, ali u Sjedinjenim Državama danas ima više šumskog zemljišta nego prije 80 godina.⁽¹⁾ Drugo, poljoprivredno zemljište je asfaltirano za trgovačke centre i autoputeve, pretvoreno u naselja, pokriveno zabavnim parkovima, uređeno u golf terene i na druge načine iskorišćeno jer su potrošači, putem tržišnih cijena, iskazali da je razvoj korisniji od hrane koja je mogla biti proizvedena na tom zemljištu.

Hrana ili golf

Zašto bi potrošači dobrovoljno žrtvovali hranu za golf terene, tržne centre i parkinge? Zar hrana nije vrednija od golfa ili parkiranja? Naravno – kada govorimo o ukupnoj vrijednosti. Ako je izbor između jedenja i ne igranja golfa, ili igranja golfa, ali bez hrane, čak bi i najvatreniji golfer odabrao da jede.

Međutim, ekonomski izbori nijesu sve ili ništa. Umjesto toga, odluke donosimo na margini, razmatrajući da li je malo više jedne opcije vrijedno žrtvovanja male količine druge. Na toj margini nije jasno da je hrana vrednija od golfa ili drugih stvari bez kojih možemo živjeti. Golferi kroz naknade za korišćenje terena pokazuju da je još jedan golf teren barem jednako vrijedan kao dodatna količina hrane koje se odričemo.

Na margini, golf je svakako vrijedniji od hrane koja bi se proizvodila da milioni hektara obradivog zemljišta nijesu „izgubljeni“ usljed razvoja. Godine 1900. većina „konjske snage“ na farmama zaista je bila snaga konja ili mazgi, a desetine miliona hektara bile su potrebne za uzgoj hrane za ove životinje. Kamioni, traktori, kombajni i druge poljoprivredne mašine pogonjene gorivom efikasno su zamijenile ove životinje i smanjile potrebu za zemljištem potrebnim za njihovu ishranu.Takođe, danas je potrebno mnogo manje zemljišta da bi se prehranio isti broj ljudi, zahvaljujući napretku u đubrivima, pesticidima, navodnjavanju, sjemenu i prognozi vremena, što omogućava da se na svakom hektaru proizvede više hrane. Poboljšanja u žetvi, pakovanju, skladištenju i transportu omogućavaju da veći dio onoga što se proizvede zaista stigne do trpeze. Da danas koristimo isto toliko zemljišta za poljoprivredu kao što smo to radili 1900. godine, uz današnju tehnologiju bili bismo do koljena u dinjama. U takvoj situaciji, koliko bi još nekoliko hektara dinja bilo vrijedno u poređenju sa novim golf terenom koji bi se mogao izgraditi na tim hektarima?

Danas nemamo ni približno toliko obradivog poljoprivrednog zemljišta kao 1900. godine jer kako proizvodnja hrane raste, njena marginalna vrijednost opada u odnosu na vrijednost kuća, tržnih centara, golf terena i drugih namjena. Potrošači ovu promjenu u relativnoj vrijednosti izražavaju svojim kupovinama, što dovodi do pada cijena hrane u odnosu na cijene drugih namjena zemljišta. To motiviše smanjenje poljoprivrednih površina, koje se nastavlja sve dok je marginalna vrijednost zemljišta veća u nepoljoprivrednim namjenama nego u poljoprivrednoj proizvodnji. Ali ne očekujte da će „kriza obradivog zemljišta“ nestati. Javne agencije, koje se nadaju većim budžetima, i privatne organizacije, koje traže veća sredstva za istraživanja ili veće subvencije, uvijek su spremne da identifikuju krize kako bi zastrašile javnost. Kreiranje kriza ne bi bilo tako lako kada bi više ljudi razumjelo razliku između ukupne vrijednosti i marginalne vrijednosti.

Zaključna pitanja: Zašto zaštićena svojinska prava podstiču ekonomski progrs? Zašto zajedničko vlasništvo i nezaštićena vlasnička prava onemogućavaju ekonomski progres?