Prilike i troškovi

Autor: Dwight Lee

Pitanje za razmišljanje: Dok čitate ovaj tekst zapitajte se zašto nas oskudica primorava da donosimo odluke?

Tržišta funkcionišu tako što olakšavaju društvenu saradnju. Ona ljudima pružaju informacije i motivaciju da teže vlastitim prednostima na način koji najbolje stvara prilike za druge. Bavićemo se ključnim konceptima koji su neophodni za primjenu ekonomskog načina razmišljanja na svaku ljudsku aktivnost. Počećemo sa oportunitetnim trošk.

Ograničenja i prilike

Ekonomija se često naziva "sumornom naukom" jer proučava najosnovniji od svih problema – oskudnost. Zbog oskudnosti suočavamo se sa surovom realnošću da postoje granice onoga što možemo postići. Bez obzira na to koliko postanemo produktivni, nikada ne možemo ostvariti i uživati onoliko koliko bismo željeli. Jedino što možemo bez ograničenja jeste da želimo više. Upravo zbog oskudnosti, svaki put kada uradimo jednu stvar, neminovno moramo odustati od nečeg drugog što nam je takođe vrijedno. Zato sve što radimo ima oportunitetni trošak, a taj trošak izražava se kroz najvrjedniju alternativu koje se odričemo.

Međutim, sveprisutnost troškova ukazuje na to da sumorna realnost ograničenja predstavlja samo jednu stranu medalje – onu čija je druga strana znatno svjetlija. Ograničenja koja stvara oskudnost rezultiraju troškovima samo onda kada postoje prilike. Uklonite mogućnost izbora između alternativa i troškovi nestaju. Na primjer, ako sam primoran da živim u određenoj kući, radim određeni posao, oženim se određenom ženom i konzumiram unaprijed određeni paket dobara, ja nemam troškova kada činim te stvari. Dakle, svijetla strana troškova jesu upravo prilike koje ih stvaraju. Širenjem naših prilika, povećavaju se i troškovi svega što radimo.

Iako troškove često vidimo kao nešto što treba izbjegavati, zapravo je bolje živjeti u ekonomiji u kojoj smo primorani da se suočimo sa troškovima svega što radimo. Lično bih možda bio u boljoj poziciji kada bih mogao da konzumiram proizvode, a da ne razmišljam o njihovim troškovima, jer bih ih mogao prebaciti na druge. Međutim, svaka korist koju bih time ostvario bila bi višestruko nadjačana ako bi i drugi mogli ignorisati troškove svojih aktivnosti i prebaciti ih na mene. Posljedica toga bila bi da bismo svi ostali bez potrebnih informacija i motivacije da donosimo mudre odluke. Samo kada su troškovi izbora nametnuti onima koji ih donose, možemo najbolje iskoristiti prilike koje su nam dostupne.

Ovo je jedan od načina objašnjavanja prednosti tržišnih cijena. Cijene koje ljudi plaćaju na tržištu odražavaju oportunitetne troškove njihovih izbora. Na slobodnom tržištu, uglavnom ne možete kupiti proizvod ili uslugu manje od onoga što su drugi spremni da plate za to, niti manje od iznosa koji je utrošen da bi proizvodn bio dostupan.. To je važan dio društvene saradnje koja nastaje kao rezultat tržišnih transakcija.

Interesne grupe i zanemarivanje troškova

Nažalost, mnoge ekonomske odluke ne donose se u tržišnom okruženju kao odgovor na tržišne cijene, već ih donosi država pod uticajem političkih interesa. To stvara prilike za politički uticajne grupe da steknu koristi koje plaća šira javnost. Oni koji traže političke beneficije neminovno umanjuju značaj troškova kako bi opravdali veće izdatke; često tvrde da su neke stvari toliko važne da o troškovima ne treba ni razmišljati.

Prosvjetni radnici tvrde da je obrazovanje suviše važno da bi se razmatralo kroz prizmu troškova; ekolozi smatraju da je spašavanje planete toliko neophodno da se ekološki programi moraju sprovoditi bez obzira na troškove; korisnici grantova za medicinska istraživanja tvrde da je ljudsko zdravlje važnije od bilo kakvog prizemnog razmatranja troškova; a oni koji primaju podršku od Nacionalne fondacije za umjetnost ističu da „vrijednost umjetnosti dotiče samu suštinu onoga što znači biti čovjek“ i da je „okaljana kada se poredi sa dolarima i centima.“ (Ovo je parafraza izjave o finansiranju umjetnosti koju sam čuo na Nacionalnom javnom radiju.)

Sve ove izjave najbolje je razumjeti kao pokušaje organizovanih grupa da prigrabe više javnog novca. Razmatranje troškova nema nikakve veze sa preuveličavanjem važnosti novca. Novac samo predstavlja praktičan način izražavanja troškova, ali sam novac nije stvarni trošak. Kada dam deset dolara da platim obrok, može se činiti da je novac trošak, ali pravi trošak je oportunitetni trošak–subjektivna vrijednost koje se odričem time što novac trošim na obrok, umjesto da ga iskoristim za najvredniju alternativu.

Besmislene tvrdnje

Ako trvrdimo da ne treba da razmatramo troškove određenih aktivnosti, to je isto kao da tvrdimo da te aktivnosti treba da radimo bez razmatranja alternativa. Činjenica da se ovako očigledno besmislena tvrdnja i dalje koristi u zagovaranju posebnih interesa pokazuje kolika je moć obmane nad logikom u političkim debatama. Ne razmatrati alternative za neku akciju imalo bi smisla samo ako bi ta aktivnost uvijek bila vrijednija od bilo čega drugog. Međutim, praktično to znači da bi svi resusrsi trebali da budu usmjereni ka toj jednoj stvari. Ako bi, na primjer, zaista bilo istinito da je klasična orkestarska muzika toliko vrijedna da ne treba da razmišljamo o njenim troškovima, onda bi svi trebali ostati bez doma i gladovati, provodeći sve svoje vrijeme slušajući orkestre bez odjeće. Ovo je očigledno besmisleno, ali nije ni trunku besmislenije od tvrdnje da je nešto toliko važno da je neprikladno uzeti u obzir njegove troškove.

Čim dvije ili više grupa tvrde da njihov program treba finansirati bez razmatranja troškova, postaje očigledno koliko su troškovi važni. Obrazovanje naše omladine i liječenje bolesnih ne mogu istovremeno biti toliko važni da se troškovi ne uzimaju u obzir, ne u svijetu ograničenih resursa. Trošak ulaganja više u obrazovanje naše omladine jeste ulaganje manje u liječenje bolesnih, i obrnuto. Ignorisanje troškova jedne opcije, znači tretirati drugo kao manje vrijedno.

Naravno, oskudica i oportunitetni troškovi su neminovan dio političkog procesa, uprkos retorici interesnih grupa koje umanjuju važnost razmatranja troškova. Moraju se praviti poređenja između konkurentnih alternativa, pa se oportunitetni troškovi razmatraju i u političkom procesu. Nažalost, nesavršenosti i pristrasnosti u političkom procesu često sprečavaju da se oportunitetni troškovi vladinih akcija adekvatno razmotre. Rezultat je ono što se i može očekivati kada se alternative loše procjenjuju: dolazi do rasipanja resursa, jer se oni usmjeravaju iz vrijednijih u manje vrijedne aktivnosti, a često čak i u aktivnosti koje su kontraproduktivne u odnosu na proklamovane ciljeve.

Tržišne cijene možda ne odražavaju savršeno oportunitetne troškove, ali možemo shvatiti koliko im se približavaju, ako razmotrimo apsurde koji nastaju kada političke odluke ignorišu veći dio troškova neke politike.

Zaključna pitanja: Koje su mane toga što naša vlada zanemaruje oportunitetne troškove dok pokušava da obrazuje mlade, obezbijedi liječenje za bolesne i penzije za stariju populaciju?